Izvor: gospicko-senjska-biskupija.hr

---

U nedjelju 23. prosinca 2018. blago u Gospodinu preminuo je vlč. Jure Tutek, svećenik Gospićko-senjske biskupije.
Vlč. Jure Tutek rođen je 8. ožujka 1953. godine u Gornjem Popovcu, župa Sv. Jurja, mč. Lađevac, od oca Ivana i majke Roze r. Trubić.

Godine 1953. umire mu otac, a majka se 1971. godine udaje u Ivankovo za Nikolu Pleš. Osnovnu školu završio je u Lađevcu, a srednju pohađa dva razreda u Pazinu, dva razreda u Rijeci. Od 1975. do 1981. godine studirao je teologiju u Rijeci. Za svećenika Riječko-senjske nadbiskupije zaređen je 11. travnja 1981. godine u riječkoj katedrali Sv. Vida. Nakon svećeničkog ređenja odlazi za župnog vikara u Slunj. S danom 15. listopada 1981. prima službu župnog vikara u župi Sv. Terezije na Vežici. Godine 1984. postaje župnikom župa Križpolje i Lipice. U ožujku 1990. izabran je za člana Prezbiterskog vijeća Riječko-senjske nadbiskupije. Dana 17. lipnja 1990. razriješen je župe Lipice i imenovan župnikom župa Brinje i Letinac. U ožujku 1992. razriješen je župe Križpolje, a u kolovozu 2003. imenovan upraviteljem župe Jezerane. Od 28. listopada 2004. do 25. srpnja 2011. vrši službu dekana Otočkog dekanata.

Zbog bolesti 25. srpnja 2011. razriješen je službe župnika župe Marijina Uznesenja u Brinju te upravitelja excurrendo župa Sv. Jurja u Jezeranama i Sv. Antuna Padovanskog u Letincu i upućuje se u Svećenički dom u Rijeku na liječenje. Budući da mu se zdravstveno stanje popravilo, želio se vratiti u pastoral i tu molbu mu je biskup mons. dr. Mile Bogović udovoljio u jesen 2012. kada ga imenuje sužupnikom u župi i svetištu Crkve hrvatskih mučenika na Udbini i Podlapači. Uz stalnu liječničku kontrolu i nekoliko liječenja u bolnici ostaje na Udbini do 1. ožujka 2018. Tada odlazi na bolničko liječenje u Karlovac, a nakon toga u Svećenički dom u Rijeci gdje ostaje do smrti. Vlč. Juru pamtit ćemo kao vrijednog, požrtvovnog i savjesnog svećenika koji je volio svoje zvanje i narod kojemu je služio. Bio je veoma gostoljubiv i omiljen među subraćom svećenicima i svojim župljanima.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna svjetlila mu. Počivao u miru Božjem!

Predblagdansko vrijeme uvijek je rezervirano za druženja kako u poduzećima tako i u udrugama. Upravo tako je i u ZK Stajnica! Kao svake, tako su se i ove godine na domjenku, rekla bih, mirnije i intimnije prirode skupili najstariji članovi ZK Stajnica, gdje su razmjenili koju besedu, prisjetili se nekih davnih dana, prisjetili se onih koji su prošlih godina bili među nama, a sada su negdje tamo gore odakle nas sa osmjehom na licu i dalje zasigurno gledaju.

     

  

  

(fotografije sa domjenka starijih članova - Ana Graonić)

Mlađi članovi kluba ove su godine odlučili pokrenuti druženje za koje nije bilo potrebno ni posebnih priprema niti novaca niti išta, već samo dobre volje. I uspjeli su! U suradnji sa Zavičajnim društvom Sinac iz Zagreba organizirali su druženje na Adventu u Zagrebu kod ugostiteljskog objekta „Lička kuća“. Moram napomenuti da nisu tu bili samo mladi nego i oni koji po broju godina računaju lijepe brojke, ali se u srcu osjećaju mladima i željeli su biti prisutni ovom događaju.

Ličane se čulo! Ličane se vidjelo! Ličani su donijeli poseban dašak vedrine i dali ovogodišnjem Adventu u Zagrebu posebnu čar! Fotografije i video zapisi bar donekle će dočarati atmosferu koja je sinoć vladala u centru metropole.

Nadamo se da s ovim druženjem otvaramo novu tradiciju koja će se nastavljali u predblagdansko vrijeme u narednim godinama i s generacijama koje tek dolaze među nas i sa još većim brojem Ličana. Ove godine nismo niti stavljali javni poziv jer ipak je to bilo prvi puta pa smo morali najprije „probiti led“ te smo pozive uputili samo najbližim suradnicima i prijateljima.

Moram zahvaliti Anamariji Bogdanić Vlašić, voditeljici ZD Sinac, koja je dovela svoje zavičajce i koji su zaslužni da se centrom grada orila lička pjesma i čula tambura. Također, moram zahvaliti ekipi Ličana iz Dugog Sela, našem Ivanu Tomincu, te Vedranu Vučetiću koji sve češće potežu velik broj Lipičara i Stajničara na naša lička druženja. Neka se ta suradnja nastavi i u narednoj godini. Kako u svoje, tako i u ime cijele ekipe Ličana zahvaljujem i Ivani Brkljačić i djelatnicima ugostiteljskog objekta "Lička kuća"  na srdačnosti i gostoprimstvu!

Na kraju, prije nego pustim tipkovnicu i krenem s pripremama za Božić i u svom domu, želim vam reći da mi je u srcu već sve spremno za ove blagdane. I to je najvažnija priprema, a ovo ostalo je manje bitno. Hoće li na stolu biti deset vrsti kolača, hoće li bor biti visine 2 metra i hoće li biti šaren ili u jednoj boji, to je dragi moj narode sve nebitno! Božić se rađa u našim srcima, a ne na stolu i u materijalnim stvarima!

Neka su vam svima sretni i blagoslovljeni predstojeći blagdani! Najedite se i napijte ne samo hrane i pića sa blagdanskog stola, nego i riječi koja dolazi iz Božjih usta, ali i riječi koje ćete u susretima jedni drugima ovih dana upućivati!!

KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ CIJELI ALBUM SLIKA I VIDEO ZAPISA

Izvor: fb grupa Stajnica

Preminuo je Vlado Sertić-Aralica, rođen u Stajnici, a živio je u Oakville Ontario Canada.

Iskrena sućut obitelji! 

Ponedeljak - BADNJAK

1. Stajnica 20 sati
2.Jezerane 22 sata
3.Križpolje 24 sata

Utorak - BOŽIĆ
1. Stajnice 9 sati
2.Jezerane 10:30 sati
3. Križpolje 12 sati

Srijeda - Sv. Stjepan
Križpolje 12 sati

Dobro dosli svi, moji župljani i gosti!

Srdačan pozdrav, vaš župnik - fra Jure!

Photo/Melita Perković

Današnja lička priča nije samo jedna u nizu priča koje svaki petak možete čitati i na portalu likaclub.eu, ona je moja snaga, ona je moja životna inspiracija! Ona je žena koja je s nepunih 60 godina došla u metropolu, žena koja je više od pola stoljeća provela u malenom ličkom selu podno Kapele, žena koja je bez razmišljanja sve rasprodala i ostavila da bi došla k sinu u grad kada mu je ženi dijagnosticirana neizlječiva bolest, žena koja je preuzela brigu o dvjema malenim unučicama, žena koja s pravom zaslužuje da ustanem kada o njoj govorim. Ona je moja baka!

Njezin život, kada bi se ispisao na stranice nekog romana ili snimio u obliku filma, bio bi zasigurno najčitaniji odnosno najgledaniji u svojoj kategoriji. Nema čovjeka koji na sam spomen te žene ne bi rekao „Skidam joj kapu!“. U selu je bila jedina žena koja je u štali držala bika, žena koja je držala glas vodećeg farmera, poljoprivrednika, ona koja je držala kuću, familiju, sve!

Ona danas ima 84 godine, slabo je pokretna, a najveći (ne)prijatelj joj je Alzheimer zbog kojeg sve više zaboravlja tko je, što je, gdje je i tko su svi dragi ljudi oko nje kojima je posvetila cijeli svoj život.

Prije nekoliko godina pisala sam o njoj. Tada još nisam niti slutila da za koju godinu možda neće znati tko sam. Do koje će je faze njezin “prijatelj” odvesti, ne znam. Sada je u fazi kada na moje ili pitanje moje sestre „Baka, jel znaš tko sam ja? “, najčešće odgovara: "Moje jedinke!"

Lice joj se ozari kada nas ugleda, ponekad zna izgovoriti i imena, ali uvijek osjeća i zna da smo joj bliske.

U svom životnom vijeku nema toga što nije prošla, nema toga što nije preživjela, nema prepreke koju nije savladala. Živjela je i radila za sve, a čini mi se najmanje za sebe, ali sigurna sam da bi i sada da može isto sve ponovila jer je jednostavno bila takva. Živjela je za svoje ukućane, za svoju obitelj. Bila je sretna kada smo svi mi oko nje bili sretni.

Kada je spletom teških životnih okolnosti zvanih bolest u kući njezina sina, moga oca, došla u Zagreb, jako brzo se prilagodila novim životnim uvjetima. Nedostajale su joj njezine životinje, njezina štala, njezino polje, njezine „frendiče“ kako je nazivala svoje prijateljice iz susjedstva, nedostajalo joj je njezino selo i njezina kuća, ali nije zbog toga sjedila i plakala. Svoje običaje živjela je i dalje, prenosila na nas. Otišla je iz sela, ali selo i seoski običaji iz nje nisu nikada.

Ono po čemu će ostati zapamćena među mnogima je polaganje vozačkog ispita sa ravnih 60 godina. Nikada to neću zaboraviti. Noćima je čitala knjigu, noćima je sjedila i slovkala ne bi li naučila sva prometna pravila. Kada je došao trenutak za vožnju, ona nije birala ni auto ni instruktora, a nitko se sam nije želio ponuditi, što je razumljivo s jedne strane, kako staru babu naučiti voziti. Dodijelili su je instruktoru koji je toga dana bio odsutan. Za par dana, stiže baka kući nakon prvog odvoženog sata, sva vidno uzbuđena i raspoložena jer je instruktor bio oduševljen s njezinom vožnjom.

"Namjerno nis tila nikome reć da ja znam vozit traktor! Neka se sad čudidu kako tako lako savladavam vožnju auta!"

Mnoge anegdote vežu se za nju, mnoge izreke, mnoge priče, a sve su se one prije nekoliko godina počele skupljati na facebook stranici Priče iz ličkog kraja. Da, zahvaljujući baki Jelki nastale su te priče, zahvaljujući odrastanju uz nju, uz tu veliku ikonu u mom životu nastalo je nešto što je prepoznato kao očuvanje zavičajne baštine, očuvanje naše brinjske čakavštine i posebno naše stajničke besede.

Baka je strastvena obožavateljica kave. Upravo za nju često zna reći: "Bez kruva bi se pasala, ali bez kafe nikako!"

Kava i vjera u Boga su joj kroz cijeli život davale snagu u svim situacijama. Sve što se događalo za nju je bilo Božja volja, a isto tako što god bi kretala raditi uvijek bi se najprije prekrižila i rekla: "Ajmo mi sad najprije popit kaficu i onda s Božjom pomoćom dalje!"

Dok je bila mlađa, ujutro bi natašte najprije popila čašicu rakije, ali u starije dane rjeđe: "Ne ide mi više niz gut ko kad sam bila mlaja, često izgovara."

Sada je uglavnom vezana za krevet, ali mislima je najčešće tamo negdje u vremenu prije 70-ak godina kada je bila djevojčica. I neka je, možda joj je sada Onaj gore dao priliku da još jednom proživi ljepše trenutke svog života, da zaboravlja sve teške i mučne situacije kroz koje je prošla i koje teško da bi i koji muški junački mogao izgurati kao ona. Ona zaboravlja, ali ja ne. Ako jednom i dođem na njezino mjesto, ostat će svi ovi zapisi, ostat će Priče, zbog kojih će baka Jelka vječno živjeti. I kad god mi je nešto teško uvijek se sjetim njezinih riječi: "Dite, ma nema toga ča se uz Božju pomoć i uz kafu ne more napravit! Kafa te razbistri, a Bog ti daje snagu!"

Na kraju ove svoje priče podsjetit ću vas da ne zaboravljate svoje stare djedove i bake. Posebno oko blagdana. Znam da nisu svi isti, znam da nisu svi imali takve uloge u našim životima kao ova moja baka, ali svatko zaslužuje malo pažnje. Na kraju krajeva, kakvi god da jesu i bake i djedovi i očevi i majke, opet su naši. Ono kako se mi odnosimo prema njima ogledalo je nas samih i pokazatelj barem kulture ako već nema prisnosti i ljubavi u obostranom odnosu, nemojte to zaboraviti!

Više na likaclub.eu

U vrijeme Adventa posebno smo osjetljivi na stare, nemoćne, slabe, one slabijeg imovinskog statusa, pa baš u ovo vrijeme i snaga projekta “Zaželi” dolazi do izražaja.

Prisjetimo se, svrha projekta “Zaželi” omogućava ženama pripadnicama ranjivih skupina s područja općine Brinje, lakši pristup tržištu rada. Kroz dvogodišnje zaposlenje, ženama se kroz programe obrazovanja i osposobljavanja, čije je financiranje osigurano kroz ovaj Projekt, omogućuje postizanje veće konkurentnosti i povećanje njihovog radnog potencijala. U tom razdoblju dobrobit projekta osjeća i najranjivija skupina lokalnog stanovništva – osobe starije životne dobi i osobe u nepovoljnom
položaju, na način da im deset žena zaposlenih na Projektu, pruža potporu i podršku u ispunjavanju svakodnevnih životnih potreba.

Naša Kate Perković (Ujak) jedna je od zaposlenica u projektu "Zaželi".

"Sretna sam što sam dobila ovaj posao. Sretna sam što mogu pomoći starijim osobama da ostanu u svojim domovima umjesto da idu u neku ustanovu. Kao ženi od 50 godina puno mi znači ovaj posao. Osjećam se korisno pomoći drugima, a i meni samoj to puno znači jer nikad nisam imala priliku raditi u mlađim danima. Bila bih sretna da se ovaj projekt nastavi i radi starijih osoba i radi sebe, ali i radi generacija koje tek dolaze u moje godine!"

Što o cijelom projektu kaže voditeljica Mirjana Javor pročitajte na likaclub.eu

preuzeto: brinje.hr

---

Općinsko izaslanstvo na čelu sa načelnikom Zlatkom Fumićem je u ponedjeljak, 10. prosinca 2018. godine, u prigodi sjećanja na 19. obljetnicu smrti prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, posjetilo grob dr. Franje Tuđmana na zagrebačkom groblju Mirogoj. Izaslanstvo Općine Brinje je položilo vijenac i zapalilo svijeće na grobu dr. Franje Tuđmana te odalo dužnu počast prvom predsjedniku suverene i samostalne Republike Hrvatske.

Nakon odavanja počasti prvom predsjedniku Republike Hrvatske, dr. Franji Tuđmanu, općinsko izaslanstvo na čelu sa načelnikom Zlatkom Fumićem posjetilo je grob Stjepana Radića i odalo dužnu počast osnivaču Hrvatske seljačke stranke i jednom od velikana hrvatske povijesti. Uz grob Stjepana Radića, nalaze se i posmrtni ostaci brinjskog mučenika Stjepana Javora kojem je izaslanstvo također odalo dužnu počast.

Čast mi je objaviti ovu lijepu vijest! Naš dragi Ivan Tominac imao je najčitaniji blog u prethodnom tjednu. Tekstom "Gospodin Savršeni kao refleksija trulosti", koji je objavio i na našem portalu, osvojio je brojne čitatelje i na ljestvici TOP3 našao se na prvom mjestu! 

Ivanove tekstove možete čitati na linku Verbalist, gdje se predstavio sljedećim riječima:

''Riječi su kao kist, pa ću tako svojima nastojati oslikati svoje i stanje društva. U svom blogu verbalizirat ću sve što ima posredan i neposredan utjecaj na mene i moje viđenje svijeta, a sve u nadi da ćemo se poistovjetiti u vrijednostima. Svijet mojim očima vrednovat će čovjeka i kritizirati ono što umanjuje njegovu vrijednost."

Ivane čestitamo i želimo ti još mnogo čitanih tekstova i naravno nemoj ni nas (portal ZK Stajnica) zaboraviti počastiti s pokojim od njih!