Dnevni red

10:30 – 11:00 Registracija sudionika
11:00 – 14:00 Financijski instrumenti Programa ruralnog razvoja RH 2014. – 2020.
Vrste i značajke financijskih instrumenata
Područja ulaganja za potporu putem financijskih instrumenata
Model provedbe i praktične upute
Pitanja i odgovori
14:00 Predviđeni završetak radionice
Radionicu će voditi predstavnici Ministarstva poljoprivrede (Upravljačkog tijela Programa ruralnog razvoja), HAMAG-BICRO-a i HBOR-a. Radionica je namijenjena prvenstveno potencijalnim krajnjim primateljima potpore kroz financijske instrumente za ruralni razvoj.

Prijava sudionika isključivo putem google obrasca. https://docs.google.com/forms/

Broj mjesta je ograničen.

Radionicu organizira Ministarstvo poljoprivrede u suradnji s Općinom Brinje, Hrvatskom agencijom za malo gospodarstvo, inovacije i investicije (HAMAG-BICRO) i Hrvatskom bankom uza obnovu i razvitak (HBOR).

Izvor: lika-online.hr

U punom su zamahu radovi na energetskoj obnovi zgrade Dječjeg vrtića „Tratinčica“ u Brinju. Poslove izvodi renomirana riječka tvrtka „Zanat-oprema“, a odnose se na cjelovitu obnovu fasade, unutarnjih ploha, podova i zamjene stolarije. Kako smo već javljali vrijednost radova je 1,2 milijuna kuna, što se financira iz četiri izvora, od kojih je jedan i Općina Brinje. Radovi će biti okončani 17. rujna kada „Tratinčica“ ponovno kreće s radom.

Dobra vijest je i ta da se ovaj dječji vrtić nalazi među rijetkima na ovim prostorima koji će novu odgajateljsku godinu započeti sa više djece nego li lani. Od ravnateljice Ružice Perković doznajemo kako je ove jeseni upisano 31 dijete, odnosno 17 djece više u odnosu na prošlu godinu.

Preuzeto: nacionalno.hr

Povodom 27. obljetnice pogibije četvorice hrvatskih policajaca koje su na raskrižju magistralnih cesta na Žutoj Lokvi 24. kolovoza 1991. mučki iz zasjede ubili pripadnici srpskih paravojnih postrojbi, u petak 24. kolovoza u 09:00 sati, na mjestu pogibije u Žutoj Lokvi, ispred spomen kapelice položeni su vijenci, zapaljene svijeće i održana je sveta misa u spomen na Dragutina Toljana, Milana Vranića, Vinka Krznarića i Zdravka Vukovića.

Vijenac je položio i zapalio svijeću u spomen svojim poginulim kolegama Darko Murat, redarstvenik koji je toga kobnog 24. kolovoza 1991. godine teško ranjen jedini preživio podmuklu zasjedu srpskih paravojnih postrojbi.

Nakon tog su vijence i svijeće položili: izaslanstva Ravnateljstva policije, PU Ličko-senjske i Ministarstva hrvatskih branitelja koje su predvodili zamjenik glavnog ravnatelja policije Dražen Vitez, načelnik Policijske uprave ličko-senjske Josip Biljan sa suradnicima i ratni zapovjednik MUP-a Nikola Pemper, saborski zastupnik Marijan Kustić zajedno s državnim tajnicima Ministarstva uprave Darkom Nekićem i Katicom Prpić, izaslanstvo Ličko-senjske županije koje je predvodio župan dr. Darko Milinović, izaslanstvo Općine Brinje na čelu sa načelnikom Zlatkom Fumićem.
Počast poginulim policajcima odala su i izaslanstva susjednih gradova i općina: predsjednik GV Otočca dr.sc. Branislav Šutić i zamjenik gradonačelnika Otočca Nenad Janković, gradonačelnik Senja Sanjin Rukavina i predsjednik GV Senja Željko Tomljanović, izaslanstvo Gospića na čelu s gradonačelnikom Karlom Starčevićem, izaslanstvo Karlobaga na čelu s zamjenikom načelnika Borisom Smojverom, te brojni predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskoga rata s područja Ličko-senjske županije, kao i predstavnici ostalih udruga sa područja Općine Brinje.

Na tragičan zločin koji se dogodio 24. kolovoza u Žutoj Lokvi, čitajući promemoriju sve je podsjetila glasnogovornica PU ličko-senjske Maja Brozičević:

„Kolovoz 1991. godine u svijesti hrvatskog naroda pamti se po mučkim i zločinačkim napadima srpskih pobunjenika udruženima s agresorskom JNA na tek stvorenu neovisnu hrvatsku državu s ciljem njezina porobljavanja, okupiranja i stvaranja „Velike Srbije“.

Tako su na današnji dan, prije 26 godina, to kobno maglovito jutro, kao policijska ophodnja koju su činili pokojni Drago Toljan, Zdravko Vuković i preživjeli Darko Murat te pričuvni policajci, Vinko Krznarić i Milan Vranić, upućeni službenim policijskim vozilom u redovnu službu nadzora i regulacije prometa na tadašnju raskrižje magistralnih cesta Brinje-Otočac-Senj, upravo na ovo mjesto gdje se nalazimo.

U 9 sati i 40 minuta, nakon što su se kratko zadržali na raskrižju, dežurni službenik Policijske ispostave Brinje pozvao ih je da se vrate u ispostavu. Neposredno nakon što je svih pet policajaca sjelo u službeno policijsko vozilo na njih je iz zasjede iz ovoga ovdje grmlja (s desne strane kolnika) otvorena žestoka pucnjava iz dugog automatskog naoružanja i ručnih raketnih bacača od strane terorista i paravojnih formacija tzv. „SAO Krajine“.

To maglovito jutro, već prvi hitci pogodili su i usmrtili Zdravka Vukovića, Vinka Krznarića i Milu Vranića, a teško ranili Dragu Toljana i Darka Murata. Kolega Darko Murat pokušao je uzvratiti vatrom no nakon opaljenja nekoliko komada streljiva uslijed oštećenja spremnika puške došlo je do zatajenja puške pa je pod terorističkim rafalima uspio pretrčati cestu i od mještana Žute Lokve zatražiti pomoć, dok je ranjeni Drago Toljan uslijed zadobivenih ozljeda preminuo pored vozila.“

Svetu misu zadušnicu za poginule hrvatske redarstvenike je predvodio policijski kapelan preč. Mario Vazgeč. Svetu misu je glazbeno pratio crkveni zbor Uznesenja BDM iz Brinja.

Na Žutoj Lokvi kapelica stoji,
I podsjeća ljude na krvavi dan,
Kad stradaše tada policajci moji,
Što sanjaše sa mnom zajednički san.

Bili su mladi, na vrilu života,
Željeli su samo domovinu svoju,
Al' krvnika tada ne bješe sramota,
Napasti na mladost u krvavom roju.

S osmijehom na licu i toga su jutra,
Preuzeli smjenu, krenuli u službu,
Ni znali nisu da nemaju sutra,
Niti će im biti vremena za družbu.

I došli su ovdje, na križanju stali,
Sačekušu krvnik pripremi im svoju,
Dok njihovu mladost kidaše rafali,
Padoše k'o jedan u krvavom boju.

Vinko, Drago, Milan, Zdravko, ostadoše tamo,
Ne uspješe krvnik do kraja u svemu,
Od svih nama dragih, osta' Darko samo,
Da svjedočit' može o krvavom trenu.

Poslušajte ljudi svjedočanstvo stoga,
Vitezova naših što stradanje piše,
Što padoše časno u čast doma svoga,
Da stradanja takvog ne bude nam više.

Pokloni se danas sav hrvatski puče,
Na ovome mjestu dok barjak se vije,
Za njihove duše, ne daj da se muče,
Dok jutarnje sunce njihov humak grije.

Goran Jurković

Izvor: indirektno.com

---

Na svečanoj sjednici Općine Brinje, 10. kolovoza 2018., dodijeljena su javna priznanja i to:

Upravnom odjelu Otočac, za izrazito dobru suradnju i administrativnu podršku pri realizaciji projekata;

dr.sc. Ana Azinović Bebek za izvrsnu suradnju i rad na očuvanju arheološke baštine na području Općine Brinje;

Zlatku Božičeviću za dugogodišnji aktivan rad na razvoju kulturno-umjetničkog amaterizma i promicanju kulturne baštine brinjskoga kraja;

Branki Pavlović za promicanje zavičajne baštine Općine Brinje putem facebook stranice “Priče iz ličkoga kraja”. U ime moje malenkosti priznanje je preuzela Ana Biškupić, inače desna ruka "Priča iz ličkog kraja", koja kaže da je prilikom dodjele imala neopisivu tremu: "Srce mi je tuklo, samo sam čekala kad će izgovorit tvoje ime. Bila mi je čast biti ondje i preuzeti priznanje u tvoje ime, ali da znaš da sam samo molila Boga da se ne potrknem i ne padem!".

Iris Šprajc za postignute iznimne rezultate u športu. U dvije godine osvojila je 11 zlatnih medalja, 18 medalja ukupno, a ujedno je i najmlađa dobitnica javnog priznanja ikad.
Iris ne sakriva svoje zadovoljstvo, ponos, sreću i ushićenje zbog dobivenog priznanja. "Presretna sam i to mi je dodatni motiv da idem dalje. Veliko hvala Općini Brinje!", rekla nam je Iris.

Općini Brinje veliko hvala i u moje ime i u ime svih "malih" ljudi koji rade velike stvari i koje takva priznanja motiviraju da rade i dalje. Koliko god se mala djela činila bezazlena, na dugoročno su ona itekako veeelika i Općina Brinje je jedna od onih koja to zna i koja to vidi i koja to cijeni!

 

Ne želim malen ispod zvijezda i ne želim one odvratne poglede sažaljenja jednog godišnje. Iskazujem neporecivu dozu nepristojnosti, gubim vještinu komunikacije i odlučujem ne pogledati te u oči. Da, to ću biti ja kad mi priđeš i kažeš mi kako ti je žao, čudiš se mojih 178 centimetara jer si me zadnji put vidio '95 i potvrđuješ da izgledam kao otac.

Trudim se ne misliti o ovom danu jer to je trenutak kada se sve nekako prestalo kotrljati, stvari su stale i život je dobio novu dimenziju. To je bio onaj trenutak kada je mojoj obitelji rečeno da ćemo sada sami kotrljati nešto teško, teško k'o od olova. Zvali su ga život. Težak jer su se nutrine napunile tugom, bijesom i razočaranjem. Ne vjerujem e vjerujem da sam ja ratom dobio nešto dobro. Ma, nisam ništa i lako je tako govoriti dok koračaš putem s ocem i majkom dok te drže za ruke. Lako je. Dok me majka više nije mogla držati u naramku, ja sam zapinjao o puteljke i kamenje pogledavajući sve one roditelje koji bacakaju svoju djecu u zrak dok se ona grohotom smiju. Ja to nisam imao, osim onda kada sestra nije porasla i odlučila mi to priuštiti zajedno s majkom i nije se to moglo dešavati stalno. Nije mi sestra bila otac, bila mi je sestra i njoj je trebala ruka, no opet je valjda s time što je dvije i pol godine starija od mene negdje smatrala da me mora zaštititi, a trebalo je i nju. I ona se htjela tako igrati. Tako je nekako izgledalo moje djetinjstvo daleko od ikoga. Onda mi reci što sam dobio. Ako misliš na tlo, ne priznajem ga, da nije bilo ljudskog hira i da postoji moć razuma i dogovora kakva bi trebala biti, ja bih onda imao tu ruku, a sada, sada ti ne bih ovo pisao. I dok čitaš ovo, ponavljam ti, ne žali me.

Jesam, nekada sam se bojao svoje sjene jer sam mislio da majka nije dovoljno snažna da obori oca dječarca s kojim ću se zakačiti. Naravno, bila je. Bila je dovoljno snažna jer je znala da mora zamijeniti očevu ulogu, a u suprotnom, znaš, ja bih se isto možda nekada potukao. Htio sam se potući kada su me zbog boje mojih tenisica i ne baš nekog govornog aparata nazivali pogrdnim imenima. Zbilja sam se htio zaletjeti i opaliti mu šamar, počupati ga za kosu i oboriti ga na pod. Nisam. Jer sam znao da su očevi uvijek nekako krupniji i što ako on odluči nasrnuti na moju majku. Hoću li ja onda biti kriv? Gdje mi je otac? Tko će obraniti moju majku? Tko će obraniti mene? Onda bih stao, progutao bih knedlu i krenuo dalje. Imam tlo po kojem hodam, ali što ću ja s tim tlom?

I sada kada si opet pomislio kako ti je žao, ma nemoj da ti bude, ja se više ne bojim svoje sjene. U procesu sam stasanja - od uplašenog dječarca do muškarca koji zna što hoće. Divi mi se. Slobodno mi se divi. Divi se mojoj obitelji i našoj hrabrosti. Divi se našoj borbi sa sustavom, našim svjedodžbama. Divi se mojem radnom iskustvu kojeg sam stekao zahvaljujući isključivo svojoj ambiciji i nepogrešivoj vjeri u bolje sutra. Nije mi to dalo tlo, a ni sustav koji se, ponavljam, mog oca sjeti jednom godišnje. Tada izvuče neke papire iz ladice i nekako sazna da je riječ bila o ženi s dvoje djece. Reci nam bravo. Nasmiješi nam se, tada ću dići pogled i prostrijeliti te pogledom ponosa. Ponosim se. Ponosim se svojim ocem. Svojom obitelji. Bakama i djedovima. Ponosim se sobom. Ponosim se na sve to tijekom čitave godine i onda kada se vi zaboravite ponositi, pa eto imate danas i sutra, ponosite se, ali žaliti me nemojte. Nikada.

Podijelit ću ovo na svim društvenim mrežama i to opet neću napraviti da me žalite, napravit ću to da vidite da ne živim pod okriljem onoga 'jadan ja, nemam tatu.' Nemam. Samo fizički, no njegova hrabrost da ostavi život za tlo, da tlo, pretočila je u nas istu tu hrabrost, samo što borba više nije ista. Mi se danas borimo da se ne zaboravi noseći ga u sebi svih 365 dana u godini, a svake prijestupne imamo dan više da lupimo šakom o sto' i podsjetimo na ljude koji ne smiju pasti u zaborav. Žao mi je što neki to čine puno rjeđe, a oni su državu stavili ispred vlastitih obitelji.

I za kraj Hrabrosti. Vidimo se tamo gdje smo se upoznali. Vidimo se u snovima. Tamo mi te ne mogu uzeti.

1. ZLATKO COMMERCE
2. JEZERANE 
3. INFINITY  CAFFE  & NIGHT CLUB  VIŠKOVO

NAJ IGRAČ - VLATKO PERKOVIĆ
NAJ STRIJELAC - MARKO POLJAK
NAJ  GOLMAN - VALENTINO ZORKIĆ                
FAIR PLAY - STAJNICA JUNIORI

Photo/Tomislav Perković

KLIK ZA CIJELI ALBUM SLIKA 

***

Obavijest o smrti

U dubokoj boli javljamo da je naš otac i suprug, brat, ujak i stric
MIRKO PERKOVIĆ - GEGO
blago u Gospodinu preminuo u četvrtak 19. VII. 2018. u 68. godini nakon kratke i teške bolesti. Posljednji ispraćaj dragog pokojnika bit će u nedjelju 22. VII. 2018. u 15 sati na mjesnom groblju u Stajnici.
Sveta misa služit će se nakon sprovoda.
Počivao u miru!
Ožalošćeni: kći Ana, supruga Marija, sestre Marija i Mira, brat Zdravko, nećaci i ostala tugujuća rodbina

***

Iskrena sućut obitelji u ime svih članova ZK Stajnica!