Sto godina od potonuća bojnog broda Viribus Unitis (Zajedničkim snagama) i smrti prvoga admirala Države SHS Janka pl. Vukovića Podkapelskog, obilježeni su danas, 31. listopada 2014. svečanim programom u Puli, pod pokroviteljstvom Predsjednika Republike Hrvatske, Ive Josipovića.

Svečanostita godišnjica početka Prvog svjetskog rata i devedeset i šest je nazočio načelnik Glavnog stožera OS RH general zbora Drago Lovrić ujedno i izaslanik Predsjednika Republike Hrvatske i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga RH, viceadmiral Ante Urlić, zapovjednik HRM-a kontraadmiral Robert Hranj, umirovljeni admiral Davor Domazet-Lošo, predstavnici udruga proizašlih iz Domovinskog rata, predstvnici lokalne uprave i samouprave i drugi. Od strane općine Brinje bio je prisutan načelnik Zlatko Fumić, a od strane ZK Stajnica Nikola Tominac.

O svemu više na: www.morh.hr.

 Kapela kao da zaspala je,

Svojom mirnoćom kao da počast odaje

Hladnim zrakom ona diše

                                  Za sve drage i bliske

                                          Za sve Ličane kojih nema više...

Ovo je priča kolegice, Stajničarke

 čijim se pričama i suradnji nadam i češć

e,a zašto, shvatit ćete već kad pročitate naslov, a tema je nabujala voda u našem zavičaju...

Respekt prema svim poplavljenim područjima Hrvatske u kojima su izgubljeni domovi...sve što su ljudi godinama sticali.

 „SMAK SVITA" (Andrea Halgota)

E, moj narode. Znam ja da vi najviše volite suvremene teme. Ja ću onda početi ovako. Znate li onu:

Selo moje, selo u dva reda,

U dva reda, k'o varoš izgleda.?

E naša vam Stajnica, a bome i Jezerane, ovih dana stvarno izgledaju kao „varoš“. Samo koji varoš? Meni to sve nešto liči na Zadar. Okolo kuće, u sredini – voda. E, voda, voda. 

Znate, voda vam je k'o žena. „Bez nje nikako, a s njom još gore.“ Ali, vjerujte, nije nam do šale. Ima tri dana da smo se svi nešto uzburkali. Volim ja ujutro bacit' pogled na prozor. Rekoh, da vidim je li otpalo lišće. Bože sačuvaj da bi gledala je li „komšiji“ pšenica nikla. I tako, jedno jutro- srndać. Lijep k'o slika. Drugo jutro, kako se po domaći kaže –„prase“. Treće jutro – medo. Četvrto jutro – nije više za gledat kroz prozor. Ali ajde, bacit' ću oko. Kad ono – more. More!!

Je, čak su i životinje primijetile da se nešto događa. Vjerujte mi da je prije par dana u selu stvarno vladao nemir. Onako, imaš osjećaj da nije sve kako treba. Divljač se uzbunila, narod nervozan, a na televiziji stalno spominju neke crvene alarme. Ne valja. Ne valja.Svaki dan u medijima samo čitamo o katastrofama. Iako nisam sigurna da svi isto poimamo katastrofu. Nekome je katastrofa kad mu slabije rodi krumpir, a netko ne kuka ni kad izgubi krov nad glavom. Ali ipak se ponešto može i zaključiti. Ljudi su postali sebični. Baš smo jadni. Pitam se samo koliko je nas u ovim teškim trenutcima zavirilo je li ipak „komšiji“ pšenicu poplavilo. A nismo tog istog „komšiju“ pitali kako mu pomoći. Ljudi moji, previše gledamo sebe, premalo druge. A i ono što ih gledamo, zapravo tražimo neke greške. Zato su nam najiskrenija djeca.

Moj se „dečkić“ najviše zabrinuo. Mučilo ga je jesu li mu se kravice potopile. Sto puta me pitao: „A Breza?“ „A Šarka?“ Kad se napokon otvorila Nova cesta (znate li da je bila zatvorena jučer, dobar dio dana, za sav promet?) i kad je voda prestala teći preko nje, morali smo pojuriti baki na Brdo, da se mali uvjeri da su krave kod kuće. Najslađa mi je ta njegova briga.

Eto, sve se pitam ima li još što da trebate znati. Ma nema. Voda se povlači. Polako, ali bude, kao i svaki put do sada. Iza nje ostaju naše oranice i livade. I opet ćemo za koji dan svi biti u polju. Svađat ćemo se oko „meje“, sijat ponovno pšenicu i psovat kišu i nevrijeme. Ali nemamo se što ljutiti. Trebamo samo zahvaliti dragom Bogu što i dalje imamo krov nad glavom, što još uvijek imamo motivacije, bar za svađu. Ja vam kažem: „Lipo nam je i dobro nam je!“ Kao pravi Ličani ložimo šporet i čekamo prve pahuljice. Opet nekome na radost, nekome na muku, ali svima na lopatu. Ostajte mi zdravo!

Fotografija- Ivica Dumenčić

 

Ovo je priča o jednoj mladoj obitelji. Vjerujem da ima još takvih primjera, negdje...On tek 33, ona godinu manje, troje djece i to: Marina 10, Antonio 4 i Marko 2. Peteročlana obitelj koja živi i radi u Zagrebu, a ujedno živi i radi i UŽIVA u Stajnici. Zvučim ko da baš nis točna, al ako malo bolje pročitate moje riječi sve će vam bit jasno.Ovi mladi ljudi dolaze vrlo često u zavičaj, gdje imaju kuću, zemlju oko koje stalno nešto, rekli bi mi, čeprkaju. Imaju svoju bašćicu kako je to Darko (otac) s posebnom dragošću rekao, a i oko drva se bakće. Sve to pripisuje genima.

"Trudimo se jako u ova luda vremena da našoj djeci niš ne fali, pa tako i kroz tu sadnju povrća i voća pružamo im zdravo i domaće, a i nekakav osjećaj da su na toj zemlji nekad radili moji stari osjećaj je još bolji, jer ne želim da to sve ode u zaborav. Osim poljoprivrede, nekako mi je u krvi i drvo kao što je to bilo i mom djedu Mirku, pradjedu Ivanu i čak šukun djedu Marku, po kojem je i moj sin Marko dobio ime", kaže tata Darko.

Samo nešto moram naglasit... Oni dolaze u Stajnicu u praznu kuću, nema u njoj ni djeda ni bake koji ih dočekuju sa zagrijanom kućom i vrućim policama na stolu. Baš zato sam ovu obitelj odabrala. Tako mladi, a tako vezani uz taj kraj, svoju djedovinu...

"Često dolazimo u Liku, klinci uživaju! Moraš ih tirat da gredu nazad za Zagreb. Preko zime ih manje vodim jer su još mali, a hladno je dosta, ali u globalu trudimo se što češće dolazit. Oko kuće uvik ima posla i nikad mi ni dosta vremena da napravim sve što zacrtam il vidim...ali, Branka, ja ne znam jel mi možeš vjerovat, meni to niš ni teško nit me ki tira da iča delam. Mene to sve opušta i veseli. Kad god sam doli, po cijele dane neš radim i nema tu nikakvog umora kad to radiš s ljubavlju."

Oooo razumijem te, itekako te razumijem...I eto što nekima vrijedi da naslijede cijelo selo ako u njemu vidi samo korist od potencijalne prodaje?! Ovo što ova mlada obitelj ima i što radi i kako živi, bogatstvo je neprocjenjivih razmjera.No sve je ipak stvar svakog pojedinca te što smatra bogatstvom i pravim životnim vrijednostima. Ja osobno podržavam ljude poput ove obitelji jer ipak...nije bogat koji puno ima, nego onaj kome malo treba.

Evo kako sam obećala nastavak mojih priča o uspješnoj djeci i mladima se nastavlja...
Objavljivala sam najave za manifestaciju „Otočki val“ od 2012.godine, ali priča i dojmovi prve pobjednice iste manifestacije, Gabrijele Holjevac iz Jezerana, tek je sada ovdje.

Pjesmom „I will always love you“ koju je izvela na finalnoj večeri pokazala je sve svoje glasovne mogućnosti, izmamila suzu u oku svih koji smo tada bili prisutni, osvojila članove žirija i...ma evo, neću otezat, nego vas „prepuštam“ Gabrijeli...
 
 „Ja sam Gabrijela Holjevac, imam 14 god., idem u 8. raz., a rođena sam 02.09.2000. god. u Ogulinu. Pjevanje volim oduvijek, prvi put sam stala na "scenu" u 3. ili 4. raz. kada sam na božićnoj priredbi pjevala "Zvončiće". Međutim, pjevanje mi nije jedina zanimacija. Također sam član ritmičke grupe "Think Pink" koju vodi nastavnica Ana Šporčić. Uz to pomalo slikam, fotografiram za školsku web stranicu i za sebe i ,ono najvažnije, učim.
Prije dvije godine, 2012. god. sam sudjelovala na natjecanju "Otočki val" i odnijela prvu nagradu.Nisam se previše nadala tome, ali naravno bila sam sretna. Na "Otočki val" me prijavila nastavnica Branka Pavlović, kojoj sam jako zahvalna na tome. Od Otočkog vala se puno toga promijenilo, mnoga vrata glazbenog svijeta mi je otvorio... Upisala sam se u glazbenu školu i završila dvije god., a na trećoj sam nažalost morala odustati jer su mi termini bili dosta kasno i imala sam jednu veliku obavezu, kao i danas, školu. Sad nastupam tu i tamo na kojekakvim priredbama u školi i u Otočcu.
Moji planovi za budućnost uglavnom su vezani ili za medicinu ili putovanja te s tim u vezi planiram i upis u srednju školu. Medicinska ili zrakoplovna za sada su mi jedina vizija, a nadam se da će nešto od toga postat i stvarnost. Osmi sam razred i stoga su i upisi vrlo blizu.
Ako upišem medicinsku, tada bih i dalje išla u tom smjeru i na specijalizaciju na području psihijatrije, a i vjerojatno bi otišla iz Hrvatske...  Engleska ili Švedska su mi vrlo primamljive..
Ako upišem zrakoplovnu, tada bih to bilo u smjeru zanimanja stjuardese.
Svi putevi u kojima se vidim uglavnom su izvan granice Hrvatske.
Ja zapravo više od ičeg želim postati pjevačica, ali...moram se okrenut nečem „realnijem“ i nečem od čega se može živjet. Pjevanje je bilo i ostat će moja velika strast bez obzira što bila, s čim se bavila i gdje bila.“

VIDEO - OTOČKI VAL 2012. - GABRIJELA HOLJEVAC

Za pripremu ovog članka kontaktirala sam i gospođu Vericu Dasović, čije je ime vezano za organizaciju svih kulturnih i društvenih događanja u Otočcu.
 
 "Draga publiko, dragi gosti, dragi roditelji, poštovane dame i gospodo..dobrodošli na finalnu večer prve sezone Otočkog vala ...manifestacije za djecu i mladež....
 
Itd..itd... tako je to bilo prije dvije godine kada sam privodila kraju prvu sezonu Otočkog vala .
 
Manifestacija koja će u mom srcu ostati dok sam živa.
 
Zašto?
 
Djeca.. ona su razlog.. da djeca!
 
 Čista, neiskvarena mala bića koja su na dan audicije , koja je započela mjesec dana prije finalne večeri, došli u moj ured kako bi se prijavili i otpjevali ono što vole.
 
I tako malo po malo svi lagano pjevuše, prolaze.. sretni oni, a sretna sam i ja.
 
Čak sam se uhvatila u poziciji kao oni na Xfactor,ali rekoh sebi.. ma daj.. di si ti od njih???
 
Kroz glavu su mi prolazile sve one zvijezde koje su suze puštale... Nebitno, recimo.
 
No, dolazi jedna mala djevojčica iz Osnovne škole Luka Perković Brinje.
 
Kako je opisati?
 
Malena djevojčica, pomalo mršava..u glavi mi prolazilo..mhm..tanjušan glasić..
 
Reče ona , naravno po domaćem naglasku : Ja bi pivala Beyonce ..Listen!
 
Ahaa.. rekoh..i pomislim.. ma kud baš BEYONCE??
 
Naravno.. procedura nalaže.. ajmo matricu.. pustim ja.. djevojčica stane , udahne i počne!
 
Mir, tišina.. prolama se glasić.. neee glasić.. ajmeeee narode moj jel to mogućeee... pa ovo je BEYONCE u malom!!!!!
 
Koža mi se počela ježiti.. zar je moguće? Suze me izdale, pogledam u djevojčicu.. ne , nemogu ... ovo nije moguće..
 
Završi pjesma , ja se još uvijek , kako bi naši stari reki, krivin (plačem) !
 
Dušo kako si rekla da se zoveš?
 
Gabrijela!
 
Hvala ti , sad vjerujem što znači kada glas pogodi tuđe emocije!
 
Iako nisam smjela , ja sam već imala pobjednicu!
 
I da, moja mala Gabrijela je odradila sve ono što sam i očekivala. Prekrasno malo stvorenje , gigantskog glasa osvojilo je stručni sud! U povijesti zapisana kao prva pobjednica Otočkog vala!!!
 
Tko sretniji od mene , tko sretniji od nje !!!
 
Što reći ili napisati za sam kraj.. Ništa!!!
 
Gabrijela je tu i još uvijek dio ove manifestacije, ona je dio mene.."
 

Što mi pri samom kraju ovog članka preostaje nego reć : Gabrijela, kao što si i sama rekla, što god radila u životu, pjevanje je jednostavno dio tebe. Izuzetan talent s kojim si se rodila i s kojim ćeš živjet.
 
Zasigurno očekuješ i osvrt svoje bivše nastavnice, a ona će ti reć tako malo, a tako puno:
 
                                                  „I will always love you“
 

Hrvatska je dala svijetu zvijezde od izumitelja poput Nikole Tesle, nobelovce poput Lavloslava Ružičke, (...) pa do sportaša poput Janice Kostelić, Dražena Petrovića ili Davora Šukera.
 
Ova priča koja slijedi u nastavku, jedna od mnogih koje će uslijediti, rezultat su moje želje za predstavljanjem djece, mladih ljudi, velikih talenata o kojima se priča i koji postižu velike uspjehe, a koji su iz naših malih ličkih sela. Možda sam mogla svih stavih u jednu priču, ali nisam...jer iz dana u dan ispliva na površinu novo ime, nova brinjska, ali i državna nada, s umjetničkog, znanstvenog, sportskog i dr. područja. Upravo zato zaslužuju svaki svoj zaseban prostor na našoj web stranici.
 
Dakle, ovo je priča o prekrasnoj mladoj dami, koja nije zaslužila ovaj članak i pozornost samo svojom ljepotom nego i vrhunskim sportskim postignućem. Neću prepričavat, kao što i inače to ne volim radit, nego vam priložit dopis mlade nade TKD Brinja... 
 
"Zovem se Andrea Galetić, rođena sam 08.03.1999. u Ogulinu.
Taekwondo-m sam se počela baviti od 5. razreda. Tada nisam ni znala što je
to, ali s vremenom mi se taj sport počeo sve više svđati.
Znoj i upor na treninzima se ipak isplatio,a na natjecanjima smo to i pokazali.
2011. godina mi je bila više nego odlična, bila sam 3. na Kadetskom prvenstvu Hrvatske. S takvim rezultatom bila sam nagrađena stipendijom, koja je i ujedno prva takva u povijesti Brinja.
To mi je davalo sve više volje za radom na treninzima i evo i dan danas se sjetim toga i iskreno sama sebi se divim što sam došla do ovog mjesta gdje jesam!

(slike preuzeta sa Općina Brinje)

No nije rad bio samo na treninzima već sam i svako slobodno vrijeme provodila trčeći po šumama. Razgibananje je bilo obavezno svaki dan! Slobodne trenutke nisam provodila beskorisno već se vozila na rolama ili biciklu.
Eto, danas sam već više, crveni pojas i pripremamo se za pogalanje u 1.mj. za crni.
Ovaj vikend je Juniorsko prvenstvo Hrvatske i pripremala sam se za to 4 mj.
Nadam se da će dobro proći i da će bit još koja pobjeda u nizu, jer mi svaka pobjeda diže sve veću želju da daljim treniranjem. Svaki dan pomislim i na svoju budućnost u Taekwondo-u u kojoj se vidim kao trenerica kluba jer bi željela svo svoje znanje prenijet na druge, na buduće mlade nade Takeowondo-a.
Zahvaljujem svojem bivšem treneru Nikoli Pemperu (zamjenik Taekwondo saveza Ličko-Senjske županije i  dopredsjednik Taekwondo saveza) na svom uloženom znanju koje je prenio na mene, te koji je prepoznao i izvukao iz  mene talent prema ovom sportu. Također zahvaljujem i predsjedniku kluba Milanu Bolješiću, sadašnjem treneru Miroslavu Došenu, a najviše svojim roditeljima koji me u tome naviše podupiru." 
 
Inače sam vrlo sentimentalna, a pogotovo kad je riječ o mladim ljudima koji su ujedno i moji bivši učenici i koje uvik gledam kao djecu i prema kojima ne mogu bit objektivna ni da hoću. Stoga mi i svaka ovakva vijest izazove posebne osjećaje, ali i ponos. Što ima ljepše i jače i uzvišenije nego čut da je dijete, s kojim si surađivao u odgojno-obrazovnom procesu, u svom životnom usponu i što je najvažnije od svega da je isto to dijete ostalo upravo onako skromno i ponizno kakvo je i bilo. I to je najvažnije od svega! 
 

(slika preuzeta sa Glas Gacke)

Andrea, imaš podršku i uže i šire zajednice, zato samo naprijed i nikad nemoj prestat bit upravo takva kakva i jesi: dobra,  plemenita, vrhunska sportašica!

Udruga Ličana "Vila Velebita", Zagreb

posjet svetištu Majke Božje Krasnarske

na dan Male Gospe 08. rujna 2014. (ponedjeljak)

gdje su nazočili Sv.Misi

Svi ste već primijetili da su moji članci uglavnom ispunjeni pojedincima, malim ljudima kojinisu svjesni  svojih vrijednosti i svoje zapravo veličine i koji zaslužuju da se o njima priča ne samo zbog njih samih, nego da bi nam svima bili uzor.
 
Izuzetna mi je čast čut, vidjet, a još ljepše znat da su baš takvi ljudi u mojoj blizini, stoga i ovi članci koje objavljujem samo su znak divljenja, pažnje i podrške da nikad ne padnu u kušnje pod bremenom teških vremena. Ovo je samo jedna priča, a vjerujem da njemu, čovjeku kojem je u obliku ovog članka posvećena, ona ne znači ništa osobito i da je njemu njegov čin, ovaj događaj koji je došao do medija, jednostavno njegov stil života i odraz vrijednosti koje ima usađene u sebi i do kojih drži,  a koje su u današnje vrijeme poput čuda.
 
Davor Mesić – Pikula (39) iz Križpolja čovjek je kojem je bankomat doslovce sam izbacio novac u vrijednosti 1000,00kn u trenutku kada je pokraj njega prolazio u Otočcu. Zastanite na trenutak i upitajte se što biste vi učinili da vam se tako nešto dogodi? Prolaziš pokraj bankomata i vidiš kako „cure“ novci. Mislim da ovaj čovjek nije niti razmišljao što učinit nego je novac uzeo i odnio u banku od čijeg je voditelja dobio samo „Hvala!“. Prilikom pripremanja ovog članka iz razgovora sa samim Davorom u misli su mi zasjekle ove riječi: „ Znaš što me baš boli oko svega toga? Zamolio sam u banci da taj novac doniraju u humanitarne svrhe odnosno za poplavljena područja u Slavoniji. Oni su na to izjavili da to mogu samo prikazali kao višak u bankomatu i to je to! E u tom trenu sam se upitao jesam li uopće dobro učinio što sam taj novac vratio banci jer će ga netko stavit sebi u đep.“
 
Davorov čin nije ostao nenagrađen jer je samo nekoliko dana kasnije baš isti taj iznos osvojio u jednoj kladionici. Čak i da se nije taj dobitak ostvario, znam da bi on svejedno bio zadovoljan jer je jedan od onih ljudi koji znaju da je oteto prokleto i njegov miran san i čista savjest vrjedniji su od svih ti novaca.
 
Evo svu me trnci prolaze od samih misli u kojima pokušavam rekonsturirat sav taj događaj. I onda mi netko ide reć Bog ne postoji. E pa dragi moji živite kako znate, (ne)vjerujte u što hoćete, ali meni baš ovakvi slučajevi, događaji, iz dana u dan govore „Onaj gore sve vidi i svima vrati po zaslugama, prije ili kasnije,pa što god tko mislio!“.  
 
Davore, svaka čast što si usprkos ovom vremenu u kojem živimo, pokazao da se isplati bit čovjek i što si svima nama dokaz da ipak u moru nemorala, kriminala, bahatosti i licemjerja ipak ima i malo dobrih ljudi.

 

DIo preuzet sa: Lika clubbing