U nedjelju 28. rujan 2014. u 16:00 u crkvi Sv. Franje Asiškog u Zagrebu, Kaptol 9 biti će služena sveta misa za pokojnog župnika zavaljske župe Milu Ivančića.

Mile Ivančić je rođen 29. rujna 1935. u Međudražju. Roditelji su mu bili Grgo i Ana r. Prša. Za života predano je odnašao župničku službu u župama Donje Jelenje ( 8 mjeseci), Jezerane, Stajnica i Lipice (33 godine) i Zavalje (16 godina). Smrtno stradao 8. veljače 2013. u Zavalju.

Izvor

Evo baš kao što i sam naziv onog mog članka kaže „Svaka priča ima više priča“, zato i slijedi očekivani nastavak. Upravo to mi je bio i cilj, čut sve strane o Mandaleni. Dakle, već pretpostavljate čija priča slijedi u nastavku… Od samog organizaotora Ivice Murkovića – Mure. Moram priznat da nakon razgovora s njim, moje mišljenje prema tom čovjeku sada je još i veće i snažnije jer je samim prisutupom dokazao i pokazao kako je doista velik čovjek. Samo nekoliko dana nakon objave već navedenog članka uslijedio je njegov poziv. Moram priznat da na prvu najprije nisam niti slutila tko me zove, a onda kad se predstavio, prva pomisao bila mi je „Sad ću dobit jezikovu juhu“, no ono totalno neočekivan tijek razgovora… Pokušat ću ga donekle citirat i iznijet njegovu priču o svemu...

„Draga Branka, prije svega želim ti se zahvalit na svemu što pišeš i objavljuješ na našem webu. Vidi se da ti slušaš glas naroda i iznosiš sve što čuješ kao i svoja mišljenja,  na čemu ti veliko hvala. Zadnjim člankom potakla si me da ti se javim i da i ja javno progovorim o svemu oko Mandalene i općenito oko organizacije bilo kakvih događaja u našoj Stajnici. Želim se najprije osvrnut na odgovore iz upitnika svog velikog prijatelja Predraga… Slažem se sa mnogo toga što je naveo i cijenim mišljenje svakoga,  ali eno onaj dio koji se tiče turnira u čast našem pok. Zdravku Vukoviću… Znate li da sam ja taj koji sam ga prije nekoliko godina  osnovao i pokrenuo? I dan danas bi se taj turnir održavao da se nije prije par godina dogodilo da sam baš u to vrijeme bio na terenskom radu u Dubrovniku i kada sam zapravo sve već izorganizirao i molio dečke iz Stajnice da održe taj turnir jer ja fizički ne mogu bit na dvije strane, njihov odgovor bio je <Mi to ne možemo bez tebe>.  I sami znate kad jedne godine nešto preskočite da je to teško ponovno obnovit,a  tako bi bilo i sa Mandalenom, da ijednu godinu preskočim sa organizacijom, zatrnula bi se i ta proslava. Vjerujte da ja dok sam živ i dok me zdravlje bude donekle služilo organizirat ću bar taj događaj, a uvik će bit onih koji će me u tome podržavat, kao i onih koji će mi iza leđa gunđat. Da se razumijemo, ja baš nikakve materijalne niti financijske koristi od toga nemam. Sve to radim jer to volim, jer volim svoju Stajnicu. Oni s kojima se više čujem i družim znaju da sam na burzi, da je situacija jako teška, ali ovaj moj vedar duh i dobra volja i druženje s ljudima najveće mi je bogatstvo na kojem bi mi mnogi zavidjeli i zavide. Da gledam samo na sebe nikad ništa ne bi niti pokretao niti organizirao. Pogledajte evo samo usput nekoliko primjera zbog kojih bi mnogi da su na mojem mjestu digli ruke od svega…Moja supruga pjeva naše ličke pjesme koje se slušaju širem lijepe naše, a da ne govorim izvan granica i prekooceanskih zemalja. Okolna mjesta često je zovu na razna lička okupljanja, a recite mi kad je zadnji put pjevala u našem kraju i za naš kraj? Naravno da mi je krivo i žao što je tome tako, ali eto, nije me to pokolebalo. Ne sramim se svog financijskog stanja niti bi ikad iz čega izvlačio osobni interes, što se ne može reć za vodeće ljude našeg sela. Posebno me dirnuo događaj na jednoj od prošlih Mandalena kada smo primili donaciju od cca 700,00kn s naglaskom <za crkvu>, a taj novac došao je u privatni đep . Mislim da se svi sjećate tog događaja.  Evo neću dalje dužit…mislim da iz svega ovoga možeš zaključit kakav sam čovjek i da bez obzira na svoje stanje (teška financijska situacija uslijed nezaposlenosti), ne posustajem niti pomišljam na prestanak organizacije Mandalene jer je to za moju Stajnicu i sve ljude dobre volje kojima je doista stalo do našeg sela. Na kraju moram još samo istaknut veliku podršku od sponzora, bez kojih bi jako teško i nikako sve i organizirao, a od kojih su najveći pilana „Zlatko-Commerce“ i „Holjevac“,  općina Brinje i brojni drugi ugostiteljski i trgovački obrti i pojedinci diljem lijepe naše, koji mi nadam se neće zamjerit što ih sve ovdje ne nabrajam. Eto, Branka, hvala ti još jednom na svim objavama, a posebno eto ova posljednja koja me potaknula za ovim javljanjem.“

Ehhh, ne znam jesu li vas Murine riječi dotakle, ali mene jesu tim više što ga potpuno razumijem. I sama sam često na udaru kritika, ali znate kako bi naš narod rekal „Ki će vrag svimi udovoljit“. Treba bit uporan, treba bit svoj, naravno u želji i nastojanju da činimo dobro, a nikom (namjerno) zlo jer unutarnje zadovoljstvo čovjeka nema cijenu niti se može mjeriti s bilo kakvim materijalnim dobitkom.

Evo što na kraju reć nego, nadam se da smo sad tek otvorili razmišljanje o Mandaleni, te o pripremama bilo kakvih “ eventa“  u našem zavičaju. Nadam se da će svi oni koji sve to promatraju sa strane bit podrška pokretačima jer naizad sve je to za svih nas koje nešto posebno veže za naš kraj, bili u našoj Stajnici ili ne.

 

P.S.  U razgovoru, Mura mi je spomenuo da ima mnoštvo fotografija i video zapisa, stoga jedva čekam da stignu do mene i da ih podijelim sa svima vama.

Ukoliko imate bilo kakve prijedloge, bilo o Mandaleni ili bilo čemu vezano za naš kraj; ako nešto želite podijelit s javnošću i da bude objavljeno na ovom našem webu, slobodno se javite na brankap83@net.hr . No dobro, nemojte me samo pitat kadi je čija meja jer vam tu neću moć pomoć. 

 

 

 

  

Često smo spominjali Mandalenu ovo ljeto, od priprema, najava, sponzorstva... Ja osobno gdje god pišem ili spominjem Mandalenu, dajem pohvalu, prije svega, svima znanom Muri i divim mu se što ne posustaje u organizaciji bez obzira na teška vremena.

 No, postoji još jedna strana priče o Mandaleni o kojoj jos nismo javno progovorili niti o njoj pisali, a to je ona samih sudionika malonogometnog turnira. Napisala sam upitnik i poslala ga jednom od dugogodišnjih nogometnih igrača i usuđujem se reć nedovoljno iskorištenom nogometnom talentu, a ove godine samo gledatelju, Predragu Perkoviću iz Stajnice.

Zašto je odustao od igranja za Mandalenu, kako je sve to nekad bilo i što
savjetuje, pročitajte u nastavku....

Napomena: odgovori su citirani, dakle u izvornom govoru Stajnice.

 1.Kako je nekad, kad si ti bio mali, izgledala proslava Mandalene?
Bilo je puno lipše nego sada jer je bilo puno mladih u Stajnici pa smo
se družili i putovali po ostalim proslavama pa su oni uvik dolazili k
nama.Zato je bilo puno lipše i zabavnije.
Poslije nogometa,fešta je bila kod Dvora.Nije bilo kao i danas bendova nego
su svirali i pivali domaći ljudi koji su znali razveselit narod i proslavit
taj naš blagdan.

 2. Kad si počeo igrat nogomet?
Nogomet sam igral od malih nogu a na turnire sam počel ić sa 13 godina

3. Koliko često ste imali treninge (dal samo prije Mandalene ili tokom cijele god)?
Obavezno kad se polje pokosi onda su počimali treninzi,znači misec dana
prije Mandalene

4. Tko je ti je najveći nogometni uzor (koji igrač)?

Sada i nemam nekog uzora ali prije su to bili igrači koji su igrali
pravi nogomet (Slišković,Mlinarić,Deverić).

5. Igraš li jos uvijek nogomet? Ako da, koliko često?
Igram ali jako malo jer nema više stare ekipe a ova mlađa generacija su
blago rečeno netalentirani da bi sa njima gubil živce
5a ove godine nisam igral upravo radi toga

 5.a Jesi li ove god igrao na malonogometnom turniru?
Ove godine nisam igral upravo radi toga

6. Kako ti se čini sama organizacija s obzirom da je država u recesiji  odnosno osjeti li se kriza na nog.terenu, na polju među gledateljima i  posjetiteljima?
Što se tiče organizacije svake godine ja sve gora i gora.Prijavljuje se sve manje ekipa ali mislim da to nije zbog krize nego organizacije,ne samo turnira nego i proslave.

7. Mnogo je mladih dečkiju talentirano za nogomet. Imaju li u ovom kraju priliku za napredak i razvoj svog talenta?
Ima dosta talentiranih ali nemaju priliku razviti svoj talent i
pokazati se jer ih nema tko stručno unaprijediti i pomoći da se dalje probijaju,nažalost.

 8. Ima li Stajnica dovoljno zainteresiranih za oformit ekipu?
Nažalost nema jer nema mladih koji bi igrali.

8.a Kada je zadnji put (koje otprilike god) imala Stajnica ekipu na turniru za Mandalenu?
Ratnih godina je bila ekipa koja je igrala nogomet za Stajnicu a zadnja ekipa je prije tri,četiri godine osvojila drugo mjesto. To je zadnji pehar koji se čuva među ostalim peharima u Zipp-u.

9. Što misliš, hoće li malonogometni turnir opstat i u budućnosti?
Mislim da hoće ali nikad više ko i prije.

10. Imaš li koji savjet za organizatora ili općenito ljudima u vezi  proslave Mandalene?
Savjet organizatoru da podrži ekipe koje dolaze na turnir boljim uvjetima prije svega financijski jer kroz koju godinu mislim da će se ukinuti turnir.
Mislim da će se puno ljudi složiti sa tim da je ovo naše područje bilo u ratnim nedaćama i kad dođu na proslavu da bi rađe slušali naše domaće pisme nego cajke i užičko kolo.
Žalosno je to ča naši mladi nemaju poštovanja prema tim ratnim godinama,jer su se i njihovi očevi borili za domovinu.Mnogi Stajničari a i drugi naši susjedi iz okolni mjesta se sjećaju da se prije nekoliko godina održavao i memorijalni turnir za Zdravka Vukovića – Šaru, ali nažalost toga više nema jer i ovo mladih ča ima u Stajnici ne bave se sa sportom.

 

Svaka priča, događaj, ima više priča...inače ne volim zabadat nos u nešto što me se ne tiče, ali događaj poput naše Mandalene treba se ticati svih nas,zato je svaki glas, kritika, pohvala, primjedba, bilo što dobro došlo. I upamtimo jednu stvar:

NE MOŽE JEDAN ČOVJEK PROMIJENIT SVIJET, ALI MOŽE POTAKNUT DRUGE DA SE TRGNEMO I SVI ZAJEDNO NEŠTO UČINIMO!

Udruga Ličana "Vila Velebita", Zagreb

ORGANIZIRA

posjet svetištu Majke Božje Krasnarske

na dan Male Gospe 08. rujna 2014. (ponedjeljak)

gdje će se nazočiti Sv.Misi koja započinje u 11.00 sati

Polazak iz Zagreba je u 7.00 sati s parkirališta južne strane Zagrebačkog velesajma.

Cijena puta je 100.00 kuna (uključen prijevoz i ručak)

Prijave puta kod Katarine Kolaković do 02.09.2014.
na mob.: 091 570 4227

Preuzeto sa: http://www.lika-online.com/komemoracija-poginulim-policajcima-na-zutoj-lokvi/

Žuta Lokva – Na raskrižju glavnih cesta od Brinja prema Senju i Otočcu, u Žutoj Lokvi, ispred kapelice Sv. Križa, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća te misom zadušnicom obilježene su 23 godine od pogibije četvorice hrvatskih redarstvenika Dragutina Toljana, Milana Vranića, Vinka Krznarića i Zdravka Vukovića koje su 24. kolovoza 1991. godine iz zasjede, mučki ubili srbočetnički pobunjenici iz automatskog oružja i ručnih bacača.
Komemoraciji su nazočila brojna izaslanstva, obitelji poginulih, kolege policajci, jedini preživjeli policajac iz tog događaja Darko Murat, dožupani ličko senjski Ivana Tomaš i Sanjin Rukavina, predstavnici grada Otočca, Senja, Općina Brinje, Plitvička jezera, Karlobag, brojne udruge proistekle iz Domovinskog rata, načelnik Uprave Policije Krunoslav Borovac sa suradnicima, predstavnici MUP-a, HV-a, Rok Kiković i Joso Nikšić predstavnici Hrvatsko-Njemačkog društva koji su pridonijeli da se ovo i druga spomen obilježja ostvare, predstavnici brojnih institucija te mnogi drugi…
Prisjetimo se kolovoza 1991. godine. Ostat će zapamćen u svijesti hrvatskog naroda po mnogim mučkim, zločinačkim napadima srpskih pobunjenika udruženim sa agresorima JNA, na tek stvorenu, neovisnu hrvatsku državu s ciljem njezina porobljavanja, okupiranja i stvaranja velike Srbije. Na današnji su dan, prije 23 godine, kobnog maglovitog jutra 24. kolovoza 1991. godine kao policijska ophodnja, koju su činili pokojni Drago Toljan, Zdravko Vuković, i preživjeli Darko Murat te pričuvni policajci Vinko Krznarić i Milan Vranić upućeni službenim policijskim vozilom u redovnu službu nadzora i regulacije prometa na tadašnju raskrsnicu magistralnih cesta Brinje-Otočac-Senj. U 09,45 sati nakon što su se kratko zadržali na raskrsnici dežurni službenik Policijske Ispostave Brinje uputio im je poziv da se vrate u Ispostavu. Neposredno nakon što je svih pet policajaca sjelo u službeno policijsko vozilo, na njih je iz zasjede na podmukao i okrutan način otvorena žestoka pucnjava iz dugog automatskog naoružanja i ručnih raketnih bacača od strane terorista i paravojnih formacija tkz. SAO Krajine. Već prvi hitci pogodili su i usmrtili Zdravka Vukovića, Vinka Krznarića i Milu Vranića a teško ranili Dragu Toljana i Darka Murata. Ranjeni policajci Drago Toljan i Darko Murat pod jakom rafalnom pucnjavom uspjeli su se izvući iz automobila i zakloniti iza njega, te je preživjeli Darko Murat pokušao uzvratiti vatrom, no nakon opaljenja nekoliko komada streljiva, uslijed oštećenja spremnika puške, došlo je do njenog zatajenja. Po terorističkim je rafalima uspio pretrčati cestu i od mještana Žute Lokve zatražiti pomoć. Ranjeni Drago Toljan uslijed zadobivenih ozljeda preminuo je kraj vozila. Uslijed ovih tragičnih i dramatičnih događanja hrvatski je narod posao svjestan koliko će teška i bolna biti borba za hrvatsku neovisnost i slobodu. Nitko nema prava na zaborav, jer njihova žrtva obvezuje sve nas na trajno sjećanje, da se nikada ne zaboravi to teško ali herojsko razdoblje naše povijesti kada je stvarana suverena, neovisna, moderna hrvatska država. Pali hrvatski redarstvenici, policajci svjedoče da su pripadnici MUP-a prvi stali u obranu hrvatske Domovine a iz MUP-ovih postrojbi kasnije tijekom Domovinskog rata, rodila se Hrvatska vojska i Hrvatske oružane snage. Ne smijemo zaboraviti da je hrvatska policija izrasla u Domovinskom ratu i da iz tih ratnih vremena nosimo zalog i obećanje prema našim prijateljima i kolegama poginulim na hrvatskim bojištima. S dužnim pijetetom treba se prisjetiti i ostalih, u to vrijeme mučki iz zasjede ubijenih pripadnika PU Ličko senjske PP Otočac, kada je ubijen pričuvni policajac Slavko Cetinjanin, na kontrolnoj točci u Brlogu 19. srpnja 1991. godine, pa potom, svega šest dana kasnije u monstruoznom zločinu na Markovcu kada je u zasjedi, sačekana policijska ophodnja, u kojoj je ubijen Dragan Šepac. Prisjetimo se i 32 stradalih pripadnika PU Ličko senjske. Žrtva koju su dali za obranu Domovine je nemjerljiva a nama je dana morala ali i profesionalna obveza da se s ponosom i pijetetom sjećamo njihove čestite uloge u Domovinskom ratu i da se takva njihova uloga nikada ne zaboravi. Samo zahvaljujući njihovoj žrtvi mi danas živimo u slobodnoj, demokratskoj i europskoj republici Hrvatskoj.
Svetu misu zadušnicu za poginule hrvatske redarstvenike predvodio je vlč. Mario Vazgeč, župnik župe Križpolje i vojno policijski kapelan Ivan Blaževac, uz pjevanje crkvenog zbora Brinje.
Dražen Prša

U četvrtak 14.08. u Vatrogasnom domu u Brinju održana je svečana sjednica Općinskog vijeća sa kojom je započela proslava Dana Općine Brinje i blagdana Velike Gospe. Svečanu sjednicu otvorio je predsjednik Općinskog vijeća Davor Vičić te pozdravio sve nazočne goste. Kratkim govorima nazočnima su se obratili načelnik Brinja Zlatko Fumić, saborski zastupnik i gradonačelnik Križevaca Branko Hrg, zamjenica župana ličko-senjskog Ivana Tomaš, saborski zastupnik i gradonačelnik Bakra Tomislav Klarić, predsjednik udruge općina RH i načelnik Općine Lukač Đuro Bukvić, zamjenica gradonačelnika Karlovca Marina Kolaković te načelnik Policijske uprave ličko-senjske Ante Podnar.

Javna priznanja Općine Brinje u obliku povelje uručena su: Vlč. Mariu Vazgeču za osobit doprinos i zalaganje u promicanju vjerskih i kulturnih vrijednosti na području Općine Brinje, Kristijanu Sertiću kao mladom poljoprivredniku za osobit doprinos u razvoju poljoprivrede i poljoprivredne proizvodnje , Zlatko Commerce d.o.o i Pilani Holjevac za osobite zasluge u poticanju zapošljavanja i razvoju gospodarstva, PIK d.d Rijeka za osobit doprinos i dugogodišnju suradnju na području poljoprivrede, Lovačkoj udruzi Brinje za osobit doprinos u razvoju lovstva i lovnog turizma , Taekwondo klubu Brinje za osobit doprinos u razvoju taekwondoa na području Općine Brinje , za postignute vrhunske sportske rezultate te rad na promidžbi Općine Brinje, Ani Šporčić i ritmičkoj skupini „Think pink“ za osobit doprinos u razvoju plesne umjetnosti te iznimne postignute rezultate na plesnim natjecanjima, Hrvatske vode Zagreb za osobit doprinos i ulaganje u izgradnju vodnih građevina na području Brinja te Ivanu Sertiću za osobite zasluge u izgradnji spomenika žrtvama partizanskog zločina na Obadinama u Brinju.

Više na brinje.hr.

Velika Gospa je dan svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Slavi se 15. kolovoza svake godine. Taj dan je i državni blagdan u Republici Hrvatskoj.
Na svetkovinu, mnoštvo vjernika hodočasti u mnogobrojna Marijina svetišta. Prema katoličkoj teologiji, Marija je uznesena na nebo, dušom i tijelom. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo, proglasio je papa Pio XII., 1. studenog 1950. Tome prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i samo kršćanstvo. O Marijinom uznesenju pisali su, među ostalim, kršćanski autori sv. Bernard, sv. Antun Padovanski i drugi.

Nekoliko je Marijanskih svetišta i u Gospićko-senjskoj biskupiji koja su još od jučer glavna odredišta mnogih hodočasnika i kojima su povodm ovog dana, Marijinog dana, upravo ta svetišta centar svita . U našoj općini svake je godine posebno slavlje jer je to ujedno i Dan općine Brinje. Program kroz tri dana obilježen je svečanom sjednicom, polaganjem vijenaca, procesijom i Misom, a najzadnje i narodnim veseljem.

Više o programu u Brinju na OPĆINA BRINJE.

Mene je put ove godine odnio u Oštarije, stoga evo nekoliko riječi o Majci Božjoj Oštarskoj - "Gospi od Čudesa". 

                                                            
Crkva u Oštarijama (nekada zvanim Otok ili Otočec), na posjedu krčkih knezova Frankopana, neosporno je najveća sakralna građevina Krbavske biskupije u srednjem vijeku, a posvećena je Čudesnoj Gospi od Otoka.
Oštarska crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji od Čudesa u srednjem je vijeku svakako bila jedno od poznatijih Gospinih svetišta na tlu Hrvatske. Nalazi se na brežuljku iznad rijeke Mrežnice. Ta se lokacija tada zvala Otočec, neki misle, zbog otočića usred rijeke Mrežnice, stotinjak metara uzvodno od Marmontova mosta. U doba pisanja Modruškog urbara objavljenog godine 1486. nije još bilo zabilježeno ime Oštarije. Modruški urbar je prvi dokument u kojem su zabilježena 32 naselja na području Modruškoga feuda, među njima i naselje Otočec.
Zanimljivo je da su Oštarije od prvih početaka, tj. prvih pisanih vijesti, bile na glasu kao mjesto čudesnih uslišanja. Ubrzo nakon izgradnje crkve knez Stjepan je, preko krbavskog biskupa Franje Modrušanina, ishodio da tadašnji papa Pio II. svojom bulom izdanom u Sieni 1459. da oštarskom svetištu neke posebne povlastice. U toj buli, izdanoj na latinskom jeziku, spominje se “Ecclesia Beatae Mariae Virginis de Miraculis” ili prevedeno na hrvatski “Crkva Blažene Djevice Marije od Čudesa”. Ovaj je naslov crkva dobila po brojnim uslišenim molitvama i čudesima, koja su se tu događala. Time je ona postala zavjetno mjesto širega katoličkog područja.

Ma gdje (i ako) bili na današnji dan, a i svakoga dana našeg života, Blažena Djevica Marija posebna je u životu svakog vjernika. Ona i Josip trebali bi nam biti primjer svima, a posebno supružnicima bez kojih nema ni obitelji. Sjetite se reakcije Josipa kad je saznao da je Marija trudna...nije mu bilo svejedno, mislio je da ga je Marija izdala, ali ljubav prema njoj i vjera u Boga dali su mu snagu da prihvati tu činjenicu, da vjeruje da je ona doista blažena među svim ženama i da joj treba vjerovati. Bez međusobnog povjerenja, ljubavi, podrške i vjere, nema ni zdrave obitelji.

Završit ću ovaj članak s citatima nepoznatog autora na koje sam nedavno naletila, a koji su toliko snažni i istiniti i koje smatram prikladnima baš za današnji dan i baš za one kojima je vjera možda, zbog nekih životnih situacija, poljuljana... 

"Tražio sam snagu...
I Bog mi je dao poteškoće koje su me osnažile.

Tražio sam mudrost...
I Bog mi je dao probleme koje je trebalo riješiti.

Tražio sam bogatstvo...
I Bog mi je dao um i tijelo da mogu raditi.

Tražio sam hrabrost...
I Bog mi je dao prepreke koje je trebalo savladati.

Tražio sam ljubav...
I Bog mi je dao ljude kojima je trebalo pomoći.

Tražio sam usluge...
I Bog mi je dao prilike.

Nisam dobio ništa od onog što sam tražio...
Ali dobio sam sve što mi je trebalo!"

Izvori: ŽUPA OŠTARIJE

WIKIPEDIA 

Uz autocestu A-1 ( Zagreb – Split – Dubrovnik ), na sjevernome i južnome odmorištu Brinje, probno su proradila dva hotela u vlasništvu poduzeća «Millem-Inženjering» iz Gospića. Svaki ima caffe bar, suvenirnicu, info i etno sobu, bar, samoposlužni i hladni buffet, te servisne prostorije i 11 komfornih soba, koje, međutim, još nisu u uporabi budući hoteli još nisu konačno kategorizirani, ali se očekuje da će dobiti – četiri zvjezdice!

  Oba hotela nose ime «Lika», jer su po mišljenju vlasnika i njihovih suradnika izgrađeni na ulasku, odnosno izlasku iz ličke regije. Voditelj hotela Lika - sjever je donedavni načelnik općine Brinje Ivica Mesić, a hotel Lika - jug vodi Dragan Ratković iz Gospića. Ukupno je 52-oje zaposlenih.

 Preuzeto sa SLOBODNA LIKA

"Aj, oj Stajnice oko tebe šuma,
imaš polje za dva erodruma.
Aj, oj Stajnice to je tvoja dika,
to što imaš lipota je velika."

(Iz pjesme Mile Perkovića - Vujaka)

Veliko hvala kolegi Ivici Movriću iz Stajnice na ovim fotografijama!