Izvor: http://vila-velebita.hr/

Ovih godina obilježava se 100-godišnjica Prvoga svjetskog rata – 1914-1918 - među ostalim i bojišta na rijeci Soči na kojem se ugasilo oko milijun ljudskih života! Brojni državni čelnici i građani pojedinih država-sudionica rata masovno obilaze mjesta krvavih bitaka i odaju počast svojim poginulima. U Hrvatskoj se zaboravlja da su ovdje u velikom broju ratovali i ginuli naši preci - Dalmatinci, Bosanci i Hercegovci, Kordunaši, Banijci, Ličani, Zagorci, Zagrepčani... Procjenjuje se da je ovdje poginulo više tisuća Ličana. Iako su brojni pali u tim bitkama, nigdje im nema podignutog značajnijeg nacionalnog obilježja i ovi su ratni događaji pomalo pali u zaborav. Kao središnja udruga Ličana želimo se pokloniti njihovoj žrtvi i evocirali uspomene na ovu veliku tragediju. Stoga organiziramo dvodnevni spomen posjet Sočanskom bojištu dana.

2. i 3. rujna 2017.

(subota i nedjelja)

Obići ćemo šire područje bojeva Ličana i ostalih hrvatskih postrojbi oko grada Nove Gorice (Kostanjevice na Krasu, samostana Sveta Gora, vojna groblja Brestovica i Redipuglia, područja oko gradova Tolmina i Kobarida s posjetom Kobariškom muzeju (cijena ulaznice je 6,00 € i 4,00 € za umirovljenike). Po dogovoru možemo mijenjati pojedine točke obilaska.
Po terenu će nas voditi umirovljeni pukovnik HV i naš član Nikola Tominac koji je o sudjelovanju Ličana na rijeci Soči napisao nekoliko znanstvenih radova koje možete pogledati na:

- Jedanaesta Sočanska bitka:
- Hrvati na Soči:
- Popis Ličana poginulih u XI. Sočanskoj bitci:

Uz pomoć donatora riješili smo vrlo prihvatljive cijene POSJETA s noćenjem u hotelu „Kanin“ u Bovecu u iznosu od samo 200,00 kn. Cijene muzejskih ulaznica i prehrana nisu uključeni u ovu cijenu.

Polazak autobusa je 2.9.2017 (subota) u 7.00 sati ispred ulaza na Zagrebački Velesajam.

Prijave se podnose do 28.08.2017.

Mob.: 091/570 4227 ili 098 353 359

Izvor: brinje.hr

Zbog velikih šteta na poljoprivrednim kulturama koje su nastale uslijed sušnog razdoblja od 1. srpnja do 22. kolovoza, župan ličko-senjski dr. Darko Milinović donio je dana 22.8.2017. godine Odluku o proglašenju elementarne nepogode za područje Općine Brinje.

Obavještavaju se građani Općine Brinje da se zahtjevi za naknadu štete uslijed elementarne nepogode suše podnose Općinskom povjerenstvu za procjenu štete od elementarne nepogode.

Zahtjevi se podnose svakim radnim danom zaključno sa 15.09.2017. u vremenu od 08:00-18:00 sati u prostorijama Općine Brinje.

Potrebno ponijeti:
-OIB
-podaci iz Upisnika poljoprivrednih gospodarstava (Zahtjev za potporu za 2017.g)

Općinsko povjerenstvo za procjenu štete od elementarne nepogode

Preuzeto: indirektno.com

Na raskrižju glavnih cesta od Brinja prema Senju i Otočcu, u Žutoj Lokvi, ispred kapelice Sv. Križa, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća te misom zadušnicom obilježeno je 26 godine od pogibije četvorice hrvatskih redarstvenika Dragutina Toljana, Milana Vranića, Vinka Krznarića i Zdravka Vukovića koje su 24. kolovoza 1991. godine iz zasjede, mučki ubili srbočetnički pobunjenici iz automatskog oružja i ručnih bacača.
Komemoraciji su nazočila brojna izaslanstva, obitelji poginulih, kolege policajci, jedini preživjeli policajac iz tog događaja Darko Murat, župan ličko senjski dr. Darko Milinović, predsjednici Gradskih vijeća grada Otočca dr.sc.Branislav Šutić sa vijećnicima koalicije te grada Gospića Petar Radošević sa vijećnicima, predstavnici općine Brinje, općine Karlobag, grada Otočca, Senja, brojne udruge proistekle iz Domovinskog rata, predstvanici MUP-a i mnogi drugi.
Taj kolovoz 1991. godine ostat će zapamćen u svijesti hrvatskog naroda po mnogim mučkim, zločinačkim napadima srpskih pobunjenika udruženim sa agresorima JNA, na tek stvorenu, neovisnu hrvatsku državu. Na današnji su dan, prije 26 godina, kobnog maglovitog jutra 24. kolovoza 1991. godine kao policijska ophodnja, koju su činili pokojni Drago Toljan, Zdravko Vuković, i preživjeli Darko Murat te pričuvni policajci Vinko Krznarić i Milan Vranić upućeni službenim policijskim vozilom u redovnu službu nadzora i regulacije prometa na tadašnju raskrsnicu magistralnih cesta Brinje-Otočac-Senj.
U 09,45 sati nakon što su se kratko zadržali na raskrsnici dežurni službenik Policijske Ispostave Brinje uputio im je poziv da se vrate u Ispostavu. Neposredno nakon što je svih pet policajaca sjelo u službeno policijsko vozilo, na njih je iz zasjede na podmukao i okrutan način otvorena žestoka pucnjava iz dugog automatskog naoružanja i ručnih raketnih bacača od strane terorista i paravojnih formacija tkz. SAO Krajine. Već prvi hitci pogodili su i usmrtili Zdravka Vukovića, Vinka Krznarića i Milu Vranića a teško ranili Dragu Toljana i Darka Murata.
Ranjeni policajci Drago Toljan i Darko Murat pod jakom rafalnom pucnjavom uspjeli su se izvući iz automobila i zakloniti iza njega, te je preživjeli Darko Murat pokušao uzvratiti vatrom, no nakon opaljenja nekoliko komada streljiva, uslijed oštećenja spremnika puške, došlo je do njenog zatajenja. Po terorističkim je rafalima uspio pretrčati cestu i od mještana Žute Lokve zatražiti pomoć. Ranjeni Drago Toljan uslijed zadobivenih ozljeda preminuo je kraj vozila.

Preuzeto: lika-online.hr

U prigodi obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, Brinje su već tradicionalno pohodili članovi Oldtimer kluba „Delnice 1995“ i Kluba 138. brigade Hrvatske vojske „Goranski risovi“ kao dionici 11. Oldtimer auto-moto rallya “Putevima 138. brigade HV”.

Po dolasku sudionika rallya u Brinje, u župnoj crkvi Uznesenja BDM održana je misa zadušnica posvećena poginulim braniteljima. Nakon svete mise predstavnici Oldtimer kluba „Delnice 1995“ i Kluba 138. brigade Hrvatske vojske „Goranski risovi“ su zajedno sa delegacijom Općine Brinje predvođenom načelnikom Brinja Zlatkom Fumićem i predsjednikom Općinskog vijeća Ivanom Perkovićem, položili vijence i zapalili svijeće kod Centralnog križa na središnjem brinjskom groblju te kod spomen-ploče 138. brigade HV-a na Trgu admirala Janka Vukovića Potkapelskog.

Načelnik Zlatko Fumić se zahvalio članovima Oldtimer kluba i Kluba 138. brigade HV-a na dolasku u brinjski kraj kako bi se zajednički prisjetili njihovih kolega suboraca koji su položili svoje živote u Domovinskom ratu, a kako bi se ostvario stoljetni san naših djedova i očeva u stvaranju slobodne i suverene Hrvatske.

Delegacije Općine Brinje i Kluba 138. brigade HV-a položile su vijence i zapalile svijeće i u Križpolju i Glibodolu kod spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima.

Nakon polaganja vijenaca i paljenja svijeća, svi sudionici rallya su počašćeni grahom na brinjskoj tržnici koji su za njih pripremili članovi Planinarskog društva Škamnica iz Brinja.

A.M.

Nikola Perković, rođ. 13. travnja 1949.god. u Stajnici. Radni vijek odradio je u Sloveniji i Njemačkoj, a onda i Hrvatskoj u Dalekovodu odakle je i otišao u zasluženu mirovinu.

Starac bijele kose, vedra duha, nasmijana lica, uvijek za šalu. Čovjek kojeg je bilo zadovoljstvo susretati zbog pozitivne energije koju je oko sebe širio, čovjek koji je ponosno nosio u sebi ličku krv koja ga je na svaki poziv za ličke, a posebno stajničke večeri vukla da se odazove. Čovjek koji je bio dugogodišnji član ZK Stajnica, čovjek o kojem bi mogla pisati niz lijepih stvari napustio je ovaj svijet. Što je bila njegova volja, a što od Onoga gore, to njih dvoje najbolje znaju. Ono što je bitno da je on otišao s ovoga svijeta u život vječni, život u kojem će svih nas zajedno sa svim našim dragima koji su već tamo gore, bez sumnje čekati.

Nikola je ispraćen u krugu najuže obitelji 02. kolovoza 2017.godine na groblju u Velikoj Gorici.

"Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima..." (D. Cesarić)

 

Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna svjetlila njemu!

Mnogi su živote dali za ovu našu Domovinu...mnogi...među njima je i Zdravko Vranić. Iako je živio u Jezeranama, zauzeo je posebno mjesto u srcima mnogih Stajničara.

I iza njega ostala su djeca, a najmlađi sin, Dean, danas odrastao čovjek nedavno je za naš portal dao interview iz kojeg iznosim nekoliko rečenica prigodnih povodom obljetnice smrti njegova oca...

Dean Vranić: "Imao sam osam godina kada je poginuo. Život mi je, baš kao i svakom djetetu, bio razigran. Nakon njegove smrti s odrastanjem su došli problemi, neposlušnost, pubertet, vrijeme kada sam njegovu odsutnost najviše osjećao i kada sam ga najviše trebao. Sada sam i sam otac, ali on mi uvijek nedostaje i uvijek i hoće. Život ide dalje, smiješ se, radiš, ali uvijek je prisutna ta nekakva praznina."

Slika: lika-online.hr

Kako se prisjetiti Zlatka nego riječima njegovog sina...sina koji se za vrijeme Oluje tek razvijao ispod majčina srca...sina koij ga nikad nije mogao fizički dotaknuti niti vidjeti... 

Ivan Tominac: Davne 1995., u ratno razdoblje, Zlatko je prvog dana operacije Oluja smrtno stradao. Boreći se za svoju zemlju i sigurnu egzistenciju svoje obitelji i bližnjih žrtvovao je sebe, život i sreću svojih najmilijih. Kako posredstvom rata nekolicina djece među kojom sam i sam, nije uspjela upoznati svoje vlastite očeve i majke, teško nam je govoriti o njima iz prve ruke. Govoreći o tome na početku gdje sam rekao kako ne čuvši niti jednu nepodobnu informaciju s velikom sigurnošću mogu ustvrditi da je moj otac bio dobar čovjek, sin, muž, prijatelj i otac. Načuvši razgovore drugih, uvijek sam čuo samo dobro. Slušao sam s ponosom, upijao i doživljavao svog oca kroz iskustva i adekvatne opise situacija njegovih znanaca. Slušajući o hrabrosti, ustrajnosti i spremnosti moga oca na pomoć drugima, često sam htio biti poput njega. Često sam htio slušati još, a nikada nisam morao postavljati dodatna pitanja. Na spomen moga oca govorilo se i govori se sa smiješkom. Govori se sa smiješkom koji se povremeno miješa s osjećajem ljutnje i prijezira. Svjesni toga kako je velik čovjek sada drugdje, a ne tamo gdje bi trebao biti pobuđuje tugu; tugu koja se miješa s razočaranjem. Razočaranjem u svijet i sustav koji je prouzročio nemili ishod. Iako nisam imao priliku vlastitog oca fizički dodirnuti, zagrliti ili čuti njegov glas, znam da je prisutan. Imam anđela čuvara od trenutka kada sam imaoprilike postati svjestan sebe, a s velikim težnjama i željom za boljim svijetom mogu se samo ponositi.

Naslijediviši genetikom fizički izgled svoga oca, rodbina i prijatelji često me poistovjećuju s njime. Prepoznatljivošću volim privući pojedince koji će se ponositi onime što jesam danas, odnosno pojedince koji će smatrati kako se moj otac ima zbog čega ponositi...izbjegavam ljude koji će me žaliti i smatrati kako mi je zbog gubitka oca potrebna pomoć, te kako zbog iste situacije nečemu nisam dorastao. Ne volim to, jer znam da moj otac to ne bi volio! Ne volim etikete i privlačenje pažnje isključivo zbog gubitka oca. Nastojim se za svoje mjesto izboriti vlastitim znanjem i spretnošću, a beneficije dobivene očevom pogibijom koristim onda kada su mi nametnute. Inače vješto skrivam svoj status djeteta poginulog branitelja iz jednog osobitog razloga, želim biti deklariran kao sin Zlatka Tominca. Ne želim koristiti riječ pokojni, jer on je još uvijek tu. U nama. Volim privući pažnju kao individua čiji je otac bio heroj, jer u krajnosti ja sam uspio. Iako nije fizički sa mnom, ja njegovu prisutnost kroz cijeli svoj život osjećam i svoje uspjehe pripisujem upravo tom osjećaju da je on kraj mene.

Često pogledavši majku, konstatiram kako je otac birao snažnu ženu. Uvijek sam ga u mislima hvalio zbog toga, a zahvaljujći majci imao sam priliku upoznati njega. Imao sam priliku upoznati hrabrost. Danas, kada bi hrabrosti trebao dati ime, hrabrost bi se zvala Zlatko.

Ne stane ljubav prema ocu u stih,
Ne stane ljubav ni u knjigu,
Ali danas neću biti tih.

Hrabrosti moja zagrlit ćemo se u snovima,
Porazgovarat ćemo o mojim planovima,
I podržat ćeš me i čuvati kao do sada,
Iako ja bih da dolje si rada,

Ipak gore me čuvaj i dalje i dođi kada stigneš,
Dođi u snove na čašiču sreće i divana,
Dođi mi onako hrabar jer ti si moja nebeska snaga.
  

Izvor: Vatrogasna zajednica LSŽ, 19.07.2017.

Treća noć ličko - senjskih vatrogasaca na požarištu u okolici Splita.

Odmor je neophodan i provodi se na smjene, a udobniji je zahvaljujući časnim sestrama koje su ličko - senjskim vatrogascima na terenu dopremile deke i vreće za spavanje.
Zahvaljujemo im 20 puta, u ime svakog vatrogasca upućenog na izvanrednu dislokaciju.

Nažalost, ne znamo više informacija o časnim sestrama koje ovih 20 vatrogasaca sigurno nikada neće zaboraviti.
Ako vide ovu objavu, zahvaljujemo im od srca.
Zapravo i nisu važne deke i vreće, jer čovjek koji nije osjetio asfalt, beton ili kamen na požarištu ne zna koliko oni ponekad mogu biti ugodni za odmor iscrpljenoga vatrogasca. U ovom slučaju važna je gesta i namjera da asfalt, beton i kamen, ako već situacija iziskuje, budu udobniji. HVALA VAM!

Također, zahvaljujemo svim građanima koji su tijekom dana na požarište donosili hranu i piće za vatrogasce.

Kolumna na likaclub.eu

“Ljubav je za ljude sve…” Je? Nije? Smatram kako ljubav ne poznaje čovjeka, a ima nevjerojatno snagu učiniti ga većim u ovome sumornom svijetu. Ljubav ne poznaje čovjeka, ne gleda njegovu spoljašnjost i dobro pristaje svakome. Pristaje čovjeku neovisno o rasi, religiji ili fizičkom izgledu (!!!). Par kila viška ili pjegice ne mijenjaju namjenu. Namjena je ista. Ista u svakome i za svakoga.

Ukrcao sam se u vlak, a točno 5 minuta od kuće do željezničkog kolodvora bilo je dovoljno da me oblike znoj. Preživio sam, sjedim u vlaku i spremno iščekujem zvižduk. Tri djevojčice ili djevojke, ne znam, no siguran sam kako ne broje više od šesnaest godina, sjede s moje lijeve strane i preglasno se smiju. Zaista. U javnom prijevozu je red ispoštovati svakog putnika, a ovako se to ne čini. S druge strane bilo je tu previše psovki i podrigivanje. Izgubljenu maniri, a od muškaraca se traži da ne budu ženstveni […] Kako? Kako ako ja ne želim podrigivati, preglasno se smijati i psovati? Teško je naći kompromis između spolova ako postoje krajnosti, a postoje i narušavaju sklad. No, nije ovo samo kritika spolova i zašto sam sve počeo pričom o ljubavi? U vlak je došetala djevojka s naočalama, u trenirci i s nekoliko kila viška. Pa, što? Izgleda da su joj tri djevojke bile razredne kolegice i sjela je k njima.

Komunikacija je tekla podrugljivim tonom…

“Oooo, gdje si stara? Kako je bilo s dečkom?”

Odgovorila je nešto tiho i nasmiješila se.
Druga je stala ispitivati pitanja o njenom seksualnom životu, a vidjelo se da djevojci nije ugodno, ali bila je pristojna. Ponudila im je odgovore na sva pitanja koja je mogla, a na druga se smješkala.

Ugodno ih je pozdravila i napustila je vlak na sljedećoj stanici, a nastavak slijedi ovako:

“Jesi ti vidjela tog lika? Odvratan je i prištav (hahahaha).
Daaaa, ajme! Ali nije ni ona bolja, kaže druga.”

Nisam mogao više slušati, a nisam ni morao jer je njihov podrugljivi smijeh otkrivao mnogo. Ne znam što bih kritizirao počevši od društvene propagande, pa do obitelji. Postoji ono čemu nas uvijek zaborave učiti, a to je o svijetu bez osude. Umjesto toga dobili smo svijet degradacije po osnovi…zato što si čovjek jer niti jedan čovjek nije savršen. Čovjek je prirodan u nesavršenostima i ljubavi. To je čovjek. Takvog čovjeka želimo. Čovjeka kojeg će voljeti i koji će voljeti jer je čovjek. Da, baš tako glupo kako zvuči!