Tekst/slika: Općina Brinje

---

 

U ponedjeljak 27. veljače 2017. godine u općinskoj vijećnici u Brinju održane su konstituirajuće sjednice vijeća mjesnih odbora s područja Općine Brinje na kojima su između tri izabrana člana pojedinog vijeća mjesnog odbora izabrani novi predsjednici mjesnih odbora koji će sljedeće 4 godine obnašati navedenu dužnost.

 

Tako su u pojedinim mjesnim odborima na dužnost ponovno izabrani dosadašnji predsjednici koji su dužnost obnašali i u prošlom mandatu: u MO Jezerane ponovno je izabran Mladen Milohnoja (HDZ), u MO Stajnica izabran je Zdravko Perković (HDZ), u MO Križ Kamenica izabran je Tomislav Toljan (HDZ), u MO Žuta Lokva izabran je Zvonko Vukelić (HDZ) , a u MO Lipice izabran je Marko Murat (HDZ). Od novih predsjednika, u MO Letinac izabran je Jure Kušanić (HDZ), u MO Križpolje izabran je Milan Pavlović (HDZ) te u MO Vodoteč izabran je Marko Božanić (HSS). Po prvi put je od osnutka Općine Brinje jedan mjesni odbor dobio predsjednicu jer je u MO Prokike izabrana Mirjana Smiljanić (HSS).

Pripremila: V.D. (pseud. Kate Ottozez)

Neman ja niš protiv, da se razumimo man na samon početku, al ćaća ga njegov u šumu skrenul..ča mu va pozicija ni malo nelagodna? 

Da me ne bi krivo razumili..jutra je dan kaj se slavi kaj ženski.. ok..kako bi ni inglezi rekli.. a ča ni svaki dan naš dan? Ča nismo baren svaki dan zavridile da dobijemo baren jednu čenkoladicu, ako ćete baš i nu najmanju.. životinjsko carstvo? Meni ni gore čut nego kad se muški počnedu falit ..ča bi vi ženske da ni nas? Ma ben van misec da van.. a ča bi vi da nema nas.. ben te robijo.. oš skuvat, oš oprat, oš oglancat, oš opeglat, oš napiši zadaću, oš vodi dokturu, oš bajli dok šmrcadu jerbo se gore osićadu uni nego mi kad rajamo dicu.. jopet ću ja.. nemojte me krivo razumit.. al ča bi uni da nema nas ženski.. neki su se istinu za volju i snašli u svin pogledima, ako se razumimo.. pelda i prdačina.. al eto.. vaj me na voj sljiki malo i razveselil al i dal me u razmišljanje.. neka je jutra dan kad smo se izborile za tu jednakost.. al sad me muči.. zač se muški volidu oblačit u ženske? ..Hm..
Vaša Kate

 KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ CIJELI ALBUM

Predsjednik ZK Stajnica, Nikola Tominac, jučer je na redovnoj skupštini dodijelio priznanja pojedincima koje je upravni odbor ZK Stajnica odlučio nagraditi za očuvanje zavičajne baštine, a koju isti šire svijetom putem našeg web portala (www.stajnica.com) i fb stranice Priče iz ličkog kraja.

Priznanja su ujedno i motivacija za daljnji rad kako njima samima tako i svim ostalim mladima, ali i starijima koji to žele i mogu, da se pridruže. 

Ana Biškupić (Brinje): „Živim u Brinju. Završila sam srednju ekonomsku i nakon toga višu Ekonomiku poduzetništva. Trenutno radim kao asistent u nastavi u školi u Brinju. Bavim se svim i svačim. Imam razne hobije, al najviše se bavim pirografijom. Iako već duže vrijeme pišem „po naši“ priče iz našeg kraja, moram priznati da mi je čast što sam i službeno postala dio ove uredničke ekipe na ZK Stajnica jer sam i sama dijelom Stajničarka. Moja baka rodom je iz Tominčeve drage. Tako da se sa veseljem pridružujem portalu i nastojat ću uljepšavati stranicu kako svojim tekstovima tako i svojim slikama. Ne kaže se zabadava „Krv nije voda“.“

Verica Dasović (Otočac): „Djevojčko prezime mi je Draženović. Rođena sam 23.12.1968. u Otočcu. Osnovnu i srednju školu završila sam u rodnom mjestu, Pedagoski fakultet u Rijeci te privatnu školu za strane jezike u Splitu. Sudjelovala sam u Domovinskom ratu kao prevoditelj pri 133. Brigadi te se nakon rata zaposlila u osnovoj školi Luke Perkovića Brinje gdje sam provela devet godina na radnom mjestu nastavnika engleskog jezika. Godine 1998. postala sam majka te se zaposlila u osnovnoj i srednjoj školi u Otočcu kao predavač engleskog sve do 2009.g. kada odlazim na radno mjesto organizatora kulturnih programa u Gackom pučkom otvorenom učilištu Otočac. U svom radu uvijek sam usko povezana sa glazbom jer sam završila i glazbenu školu što mi je pripomoglo u vođenju FD OTOČAC i drugih glazbenih manifestacija. Animiram djecu i mlade kako bi očuvala tradiciju i narodnu baštinu. Pišem za društvene stranice kako na književnom jeziku tako i na čakavskom dijalektu kao lik Kate Ottozez.“

Andrea Halgota (Stajnica): „Rođena sam u Zagrebu. Cijelo djetinjstvo dolazila sam u Stajnicu baki i djedu, na vikende i praznike. U ljetu 2002.godine moja se obitelj doselila u Stajnicu. Tada sam bila stara 11 godina i najljepše godine odrastanja provela sam u Stajnici. Kasnije me život opet vratio u Zagreb na nekoliko godina školovanja. Ponovno sam se vratila u svoj kraj 2012.godine. Danas imam sina za kojega kažemo da je pravi mali Stajničar, jer mu je i tata iz Stajnice. Odlučili smo ostati živjeti ovdje, doduše, u Jezeranama, ali kako smo na stajničkoj cesti, zna se kamo "naginjemo". U našem je kraju mladih ljudi sve manje, ali svejedno ne postoji mjesto na svijetu gdje bi nam bilo lijepo kao ovdje. I da, želim da moje dijete odrasta na ovom našem svježem zraku i upozna sve ljepote prirode, sačuva tradiciju našeg malog kraja i voli svoje mjesto onoliko koliko ga mi volimo.“

Ivan Tominac (Dugo Selo): "Rođen sam 11. veljače 1995. godine. Moj identitet po ocu pripada Stajnici. Još od najranijeg djetinjstva boravio sam u zavičaju, a još u tinejdžerskim godinama počeo sam ga poistovjećivati s osjećajem slobode. Danas živim i školujem se u Zagrebu, a svojim htijenjima nerijetko prkosim društvenim standardima. Štujem individualnost, a u svijetu točaka biram biti kugla. Pokretačem mojih tekstova i poezije navodim emociju, a sve što se vidi s polja jest emocija pretočena u pisanu riječ. Pisati za ZK Stajnica znači pisati o meni, onome što jesam i onome što želim postati."

Branislav Martinović (Zagreb): „Korijeni su mi na Baniji i u Slavoniji, a rođen sam u Zagrebu. Nikada nisam ni mislio da će ijedan drugi kraj pronaći mjesto do mog srca i zavući mi se pod kožu. Međutim, Lika me osvojila na prvu. Još prije par godina kada sam prvi puta došao u taj kraj s kolegom s posla, koji je rodom iz Stajnice, to mjesto postalo mi je baš poput mjesta odakle mi sežu korijeni. Čist zrak, neopisiva ljepota prirode, srdačni ljudi...postali su motivacija za moje stihove posvećene Lici. Branka je bila prva koja ih je uočila i pitala me može li ih objaviti na fb stranici Priče iz ličkog kraja i portalu ZK Stajnica. Tako je sve počelo... Stih po stih, pjesma po pjesma... i evo priznanja od ZK Stajnice koje mi poticaj i motivacija da pišem i dalje. Inspiracije, siguran sam, neće nedostajati. “

I šlag na kraju, „trio“ koji je tu od samih početaka djelovanja web portala ZK Stajnica. Tom Perković-Štenta (Kanada), Mato Tominac (Zagreb) i moja malenkost, Branka Pavlović. O nama ne treba puno govoriti. „Dva mušketira i dama“. Mušketiri koji su tehnička podrška i glavni administratori portala, od kojih je Štenta zaslužan i za e-časopis kojeg čitate jednom mjesečno. Dama...ah ma znate da bez ženske ruke ni kuća nema duše, pa tako ne bi imao i ovaj naš portal.

Za kraj preostaje još samo da napišem stihove našeg Ivana Tominca napisane baš za ovaj članak:

''U zavičaj se vraćam na pute svoje,
na pute gdje sreća nosi život,
u zavičaj koji za me posebne je boje.''

Joooj dragi moj narode ma moram vam reć kako mi čer bilo lipo (na momente i „lipo“). Celi dan leti vamo tamo, popodne svi se već uzazvali „Ajde, evo mi stigli, kadi si?“, a ja još da ne kažem kadi. Navrat nanos, gužva po tom Zagrebu, nemaš kud parkirat. Joooj, ma mi se zavintalo u glavi kružit oće li ki vrag kadi izać s parkiranja da se više smestim. Eh, zala doba  i to dočekam! Gljedam na uru a ono već 15 minuti kasnim, al mislim si „Fala Bogu pa nis sama nego još vaj mali smanom pa se bar neću crvenit sama“. Dojdemo mi, uspuvali se dok se sprtili na onaj brižak prema katedrali. Al aj, malo se narod okrićal, maval, pozdravljal, samo kad ni niki ni niš kritikoval ča kasnimo.

Ajme narode moj, jes li sela, ma izlaganje predsjednika kluba o protekloj godini već pri kraju. Poče on prozivat ove naše mlade, da im uruči priznanja. Kad odjednput reče „Dojdi Branka sedi vamo k nam pa ćeš ti reć ku besedu o portalu i zalaganju ovi mladi ljudi“. Ajme, kej da me poljalo kantom ladne vode. Gljedam predsjednika pa si mislim „O Mike, vrag ti sve spekal, ča mi nisi rekal da ću govor morat držat da se pripremim.“ Al premučala sam ajde, usfrfljala se tamo, ali nekog vraga i rekla.

Eh, napokon doć do zraka. Stali, malo se poslikali za uspomenu,da se vidi ki je ča obukal i kakove ženske flizure naredile, a onda se zavukli u pladnje vidit ča nam vridne ruke naši članica kluba pripremile za prezalogajit. Podružili se, podivanili, samo nismo zapivali. Niki se ni ni sitil, možda je na to djelovala vijest da nam je Peco umrl pa kej da nas ni ni tiralo na pismu. Neka mu je laka zemlja.  Kako bilo da bilo, ovogodišnja skupština završila. Nadam se da ćemo dogodine još veći broj mladi ljudi (ma i stari ki imadu volju) okupit i nastavit još veći i jači ovo ča i delamo...širit našu domaću besedu, da naše zavičajno blago nikad ne bude zaboravljeno.

P.S. Uskoro album sa slika i predstavljanje nagrađenih.

Kolumna na likaclub.eu

Izašao sam iz kuće na kišno jutro. S kišobranom u ruci pospan teturam željezničkim kolodvorom. Jedan sam od onih ljudi koji vole kišu, ali ne mogu se oduprijeti činjenici da ta šuštava napast inicira pospanost. Mogao bih zaspati kao medo, lički, ali samo pod uvjetom da kiša nastavi padati.

Svaki dan novi ljudi, ali svi mahom istog stava, hoda i ophođenja sa slučajnim prolaznicima. Svaki dan ista gužva, ista odmjeravanja i isti prijezir. Tako je to u velikom gradu.

Probijam se kroz gužvu jedva hvatajući nešto zraka. Uzdah. Izdah. I tako ispočetka. Čisto da preživiš. Težak zrak teško se konzumira. Gotovo naočigled prljav i opipljiv, a znamo da to nije slučaj sa zrakom. Ne bi trebao biti. Sa slušalicama na ušima često odlutam. Prebacim se u neki drugi svijet, u neko drugo vrijeme.

Na trenutak sam odlučio spakirati kovčege i otići. One male mentalne kovčežiće u glavi koje povremeno preseliš na Havaje. Sjediš pod palmom i piješ kokosovo mlijeko. Ja nisam otišao na Havaje. Havaji su već isfurani, a i nisam neki pretjerani ljubitelj ljeta, sunca i plaža. Više volim jesen. Volim otpalo lišće, kišu i džempere.

Otišao sam u Liku. Vratio sam se u svoje selo. Došao sam u Stajnicu. Raspakirao kovčežiće i legao u staru gostinjsku sobu. Rolete su bile spuštene, a kišilo je intenzitetom duplo jačim od onog u Zagrebu. Drveće se ljuljuškalo kao dida kada se u prelu zadrži do kasnih večernjih sati, a grane su pričale priču. Otvorio sam prozore, pa svom silinom udahnuo malo svježeg zraka. Hladnog. Toliko hladnog da sam ga mogao osjetiti u grlu. Došao je s Velebita. Pročistio mi je sinuse i omogućio da spavam zatvorenih usta. To inače ne radim. Ne u Zagrebu.

Baka me ispraća iz kuće, dajući mi neke novce za užinu i upozoravajući me da nipošto ne smijem biti gladan. Provjerava slojeve moje odjeće i ne baš odobravajući pušta me da krenem. Takve su bake. Četiri džempera i dvije jakne ne bi bile dosta. Tri sendviča u torbi također, neka se nađe još novaca ze četvrti.

Odlučio sam prošetati. Bio je to isti onaj put kojim idem do faksa, ali ovaj put dolazim iz Stajnice. Idem pješice. Obuo sam tenisice i uzeo kišobran. Zaboravio sam da tenisice za ovo vrijeme nisu najbolja opcija. Za tili časak noge su mi bile mokre. Tako je to u mojoj Lici. Nema veze. Ne smetaju mi ni mokre noge. S veseljem sam pratio zvuk vjetra, a nekoliko seoskih pasa pratilo je moj korak. Radovali su mi se. To nije slučaj s ljudima. Ne ovim u Zagrebu. Tako sam prošao pored posljednje kuće u selu. Seoski starješina digao mi je ruku, onako srdačno poželivši mi dobar dan na fakultetu.

Trenutak je završio. Trgnuo sam se. U Zagrebu sam. Nema Stajnice, nema pasa i nema seoskog starješine. Tek ljudi s kišobranima, ljutitog pogleda i brzog koraka. Bilo mi je lijepo putovati između dva svijeta. Lijepo mi je naći se između dva trenutka. Lijepo mi je bilo odsanjati ih. Budan, a ipak, znajući da ću se vratiti u svoju Liku, pogledati na Velebit i zagrliti ga. U tom hladnom zagrljaju pronaći ću mir, a mir je baš ono što nekada trebam.

 Faljen Isus i Marija!

Dobro došli u još jedno prolićno friško izdanje vi naši novin “Priče iz Ličkog Kraja”. Jeste nam dobro, a lejte i mi smo isto tako pomalo, ovdekara ispod Kapele snižurina nestal i pojavljuje se pomalo i proliće, visibabe ničedu, najde se i poji jaglac i popova muda. Bome su i vode izašle tako da je Črnač sav pod vodom a u Rokinoj jami se bome čuje kadi voda šumi i to dobro, ee a Pećina u Črnču je bome buknula. Za ovu priliku smo vam dosta toga iskopali, pribrali, napisali, nacrtali i na kraju objavili u ovi nasi moderni Elektronski novin. Jimaćete bome ča za listat i čitat a i bome da se pofalimo dobili smo i jigrokaz pravo iz Modruš i to od početka do kraja. Iz Brinja su nam stigle i tepike kako se tkadu, pa onda par Ličkih pisam od naši cur i dičakov i svega pomalo.I dalje kopamo po starini i izvlačimo na svetlo dana da se to zapiše i ostane za mlaja pokolenja a bome i za starije će dobro doć da seprisitidu kako je nekad bilo, tako da nastojimo da skupimo čim više materijala i da svaki misec poboljšamo svako novo izdanje. Evo jopet ćemo naglasit, nute nam se priključite nemojte se ustručavat ča bi rekli kod nas “nećemo Vas pojist”.

Lipo vas pozdravlja uredništvo Priča iz ličkog kraja

 

Vaši ispod Velike i Male Kapele

 

Cure i dicaci

 Za preuzimanje časopisa „Priče iz ličkog kraja“ kliknite na Link

 http://www.stajnica.com/sites/default/files/Price 11.pdf

U zavičaju mome lipa stoji,

bore njene godine odaju,

godine ni gazda više joj ne broji.

 

Gazda ima ženu, odoše mu dica,

bakom starom u selu je znaju,

bore njene godine odaju.

 

I Stajnicu svoju pamti danom svakim,

spominje ju i zove u snovima lakim.

U Stajnicu se vratit po cel dan divani,

nemoćna je baka ne može ko lani.

 

Lipa čeka i tužne su joj grane,

za bakom vene dana svakog,

i baki na srcu otvorene rane.

 

Stajnicu zaziva i poljima se divi,

za bolest svoju nikoga ne krivi.

Ali Stajnicu zove i za polja se moli,

i kada se smije Stajnica ju boli.

 Nova E-knjiga Lika Pressa i Lickih Novina

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 Izvor: http://www.licke-novine.hr/

 

Za download Kliknite na Link ispod: