Kolumna na likaclub.eu

U čovjekovu svijetu, gdje sustavi određuju naše promišljanja i način života. U svijetu gdje je čovjekova vrijednost umanjena. U svijetu gdje smo nekada prepušteni sami sebi. U tom svijetu živim ja. Ja sam slučajni prolaznik, baš kao i svi mi. Ja sam onaj koji primjećuje. Onaj koji vidi. Onaj koji zna. Onaj koji može, ali i onaj koji nije uvijek dovoljno hrabar. Ovo je takav svijet, svijet gdje nam fali hrabrosti. Hrabrosti da ustanemo i zaderemo za promjene. To najčešće zamijeni šapat, tiho mrmljanje ili samo misao.

Nalazim se u sred ničega. Stigao sam na ovaj svijet i uvijek sam htio nešto promijeniti. Mogu li stvarno nešto mijenjati ? Mislim da mogu. Želim.

Našao sam se u gradu i morao sam stići do željezničkog kolodvora. Morao sam ući u tramvaj, koji je katkada središte zanimljivih zbivanja i još jednom se suočiti sa stvarnošću. U gužvi uvijek jasno vidim razlike. Vidim poglede poprijeko i jaz koji vlada između ljudi. Vidim okamenjene osmijehe i poglede osude. Ne bih htio to vidjeti. Htio bih vidjeti vezu, ono nešto ljudsko u svima što nas povezuje.

Nalazim se u tramvaju. Gužva je i stojim. Netko mi dahće iza vrata. Ne volim kada mi netko diše za vratom, čak ni u prenesenom smislu. Okrenuo sam se kako bih si vožnju učinio ugodnijom. Ljudi svih dobi, muškarci i žene, svi su bili u tom tramvaju. Kada se nađeš u gužvi i bez slušalica čuješ svašta. Čuješ ljude kako razmjenjuju životna iskustva, a vidiš i kako im se pogledi na svijet i život znatno razlikuju.

Pomisliš kako stariji ljudi imaju usađene jednake vrijednosti, pomisliš kako su njihovi pogledi na svijet jednaki. Sve je to samo misao. Svi smo mi toliko različiti, a samo to što smo svi različiti nas čini toliko jednakima.

Razgovaraju dvije baka, procjenjujem šezdesetih godina. Načuo sam, jedna se zove Jasna, a druga je prozvana samo kao draga. Uvodni razgovor bio je vjerojatno dosadan kao i svaki drugi, pa ga nisam doživio. To su bili trenutci kada sam htio iskočiti iz nagužvanog tramvaja, nije mi se dalo više tamo biti. Mislim da sam u jednom trenutku počeo tražiti zanimaciju, osvrtao sam se po tramvaju i nepristojno osluškivao tuđe razgovore.

Najednom, uspio sam. Našao sam svoju zanimaciju i razgovor koji sam pomno osluškivao. Dvije gospođe, stasite, čvrsto stojeći na nogama i ne tražeći slobodno mjesto stajale su nekoliko metara od mene. Bar sam ih tako ja vidio. Pričale su o životu i svakodnevici. Svojoj i svojih najmilijih. Jasna se obratila dragoj s tugljivim tonom, vidno nezadovoljna: ” Joj, draga moja noge me tak’ bole, baš bih mogla sjest. Stalno sam po tim doktorima, već mi ih je preko glave.” Naša draga iz ove priče je odšutjela ne dajući neke jasne reakcije. Zatim je gospođa Jasna postavila novo pitanje: ”Kak’ je tvoja mala ?”

Gospođa draga je izgleda znala što odgovoriti na to pitanje, pa se raspričala: ‘‘Znaš, jako su dobro ! Rastala se, ali jako se dobro snašla. Malena je upisala gimnaziju, znaš, aha, jako je dobar đak bila. Jako sam sretna bila zbog svoje ljepotice. Kćer je dobro, radi još uvijek u školi, dobro joj je. Dobro je dok ima bilo kakav posao.”

Gospođa Jasna opet progovara, saznajem da i ona ima unuku. Stariju. Kaže: ”Moja mala će sad završiti srednju, pa treba na fakultet nekakav. Ona hoće za učiteljicu, a ja joj velim da izabere nešto drugo. Nije lako raditi s dječurlijom i plaća je nikakva. Rekla sam joj neka medicinu upiše.”

Nešto se desilo na licu gospođe drage, pa kaže: ”Znaš, lepa moja, nije uvijek dobro razmišljati samo di ćeš novaca imati. Meni je najvažnije da su nam deca sretna. Neka sami za sebe izaberu ono što se njima sviđa. Mi tu kaj nekaj trkeljamo, ne bumo mi taj posao radile. Oni se budu dizali i išli svaki dan. Moja kćer je htjela za učiteljicu i neka je, ja vidim da je njoj dobro. Za sebe i malu ima. Plaća se i alimentacija i dobro je. Bitno da ide.”

Na to, Jasna doda: ”Teško je u Hrvatskoj sa svime”, a draga ju poklopi: ‘‘Bude nam bolje kad bumo se manje žalili.”

Zastao sam. Osim slične frizure ništa slično na gospođama. Možda će ih povezivati i to što će u obitelju imati učiteljicu. Tko zna. Sjetio sam se da su meni govorili koješta kada sam birao studij za sebe. Upućivali su me na različite studije. Sjećam se kako su me uplašili i kako sam u zadnji čas odlučio da moram slijediti svoje snove. Zamislio sam se i razmislio o tome hoće li djevojka iz priče sljedeće godine upisati učiteljski ili će je okolina poljuljati u njenim htijenjima. Poznajem nekolicinu ljudi koji su poklekli pred društvenom propagandom. Poklekli su pred pričom koja ti govori da je važnije dobro zarađivati, nego biti sretan. Nikada nisam vidio smisao u tome i želim, želim da svi slijedite svoje snove. Nekada je poželjno samo kimnuti glavom, ali opet napraviti po svom. Napravite onako kako želite, budite što želite i do toga dođite na način koji vi želite.

Stigao sam. Željeznički kolodvor je bio preda mnom. Ušao sam u vlak. Sve je isto. Ljudi su isti. Pogledi su jednako hladni, a tama se nadvija u bespućima ovog velikog ničega.

Stigao sam doma. Ležim u krevetu, a kapci mi se spuštaju. Odlazim.

I dok zaklapam oči, odlazim…

Što ako stvarnost nije stvarnost i što ako san nije san ?

Ništa je stvarnost. Svašta su snovi. Odlazim u svašta. Biram svašta. Biram biti netko. Želim da budemo snovi. Budimo snovi. Ja sam. Ti si. Mi smo.

Faljen Isus i Marija!

Sretna Vam Nova 2017 Godina da bi Vam bila puno bolja nego ona stara ča je iza nas. Projde Božić, projde Nova Godina i Sveta Tri Kralja i sad ča bi kod nas rekli “Ajde jopet sve ispočetka”. Ispod Kapele vodekara bome zazimilo onako pravo po domaći, sniga jima, drv jima, polic, slanine i pršuta nefali i moremo Vam reć da nam je lipo. Nafeštali se, popili, pojili, zapivali i zasvirali i tako i dočekali Novu Godinu. Bilo nam je drago za vidit ljude ki su se vratili svojim kućama i familiji iz stranoga svita i da provededu Božić i Novu Godinu totekara uz svoje. Dočekali smo i Novu u Brinju u podne uz dobru muziku, jilo i pilo. Nadamo se da će nam ova Nova Godina donest puno zdravlja, sriće i pameti a nebi ni škodilo da i financiski se ča malo bolje popravi. Mi ćemo vodekara bit i dalje za Vas, pisat ćemo Vam o svemu i svačemu a i Vas sve naše Ličane širom svita, goste, pratioce, članove i ljubitelje Like pozivamo da nam se priključite i surađujete snami. Oni ča nam se javljadu i divanidu da to ni Lički govor evo jos jednom da jim kažemo vako u Novoj Godini. “Dragi ljudi vako se divani kod nas ispod Kapele i to je tako, i ča bi kod nas rekli dojdite nam u posjetu na rakiju i kafu da vidite nas lipi Podkapelski kraj i da čujete kako se divani po naši, a mi ćemo Vas teplo ugostit”

Lipo vas pozdravlja uredništvo Priča iz ličkog kraja i Sretna Vam i uspijesna Nova 2017 Godina.

 

Vaši ispod Velike i Male Kapele

 

Cure i Dičaci

 

Za preuzimanje časopisa „Priče iz ličkog kraja“ kliknite na Link

http://www.stajnica.com/sites/default/files/Price 8.pdf

Preuzeto: Općina Brinje, Ana Manjerović

Peta godina za redom dočeka Nove godine koju je organizirala Turistička zajednica Općine Brinje na brinjskom trgu, na čelu s dir. Mirom Špehar uz pomoć Planinarskog društva „Škamnica“ opravdala je sva očekivanja jer se dočeku Nove 2017. točno u podne 31.12. odazivao veliki broj stanovnika Općine Brinje, ali i ljudi iz svih dijelova Hrvatske, pa i iz inozemstva.

Podizanjem čaša točno u podne i sa zdravicom novoj godini, načelnik Općine Brinje Zlatko Fumić građanima je zaželio puno zdravlja, sreće i poslovnih uspjeha.

Bila je to prigoda da se na sebi svojstven način Brinjaci i svi ostali razvesele uz Duo „Optimus“ iz Karlovca te da besplatnim kuhanim vinom i kuhanim kobasicama upotpune radost i veselje.

KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ VIŠE!

 

Izvor: indirektno.com

NEMOJTE OKRETAT GLAVU OD OVAKVIH ČLANAKA! PROČITAJTE!

I ti i ja i mi svi skupa trebamo jedni drugima pomagati i moramo! Na koga ćemo se oslonit nego jedni na druge! Pročitajte! Možda imate nešto što je vama višak, a ovoj bi familiji bilo od velike pomoći!

Sedmeročlana obitelj Burić živi u Otočcu u iznajmljenom stanu u lošim životnim uvjetima. Pitajući djecu koje su njihove želje ostali smo zatečeni njihovom skromnošću te su nam kroz stid rekli da žele bebe, barbike, šminku, a dječak loptu te su nam rekli da im je zajednička želja slatkiši.

Roditelji skromno mole za hranu, higijenske i ostale potrepštine, te također mole ukoliko netko ima rabljenu veš mašinu da im pokloni.

Ganuti ovom situacijom gledajući u kojoj mi raskoši živimo i sa suzama u očima molimo ljude dobre volje da u ovo blagdansko vrijeme darivanja otvore svoja srca te prema svojim mogućnostima pomognu obitelji Burić kako materijalno tako i financijski.

Na štandu ćemo primati donacije i ostala materijalna sredstva poput ulja, mlijeka i ostalih potrepština potrebnih za život.

Zapamtite što je važno i u srce utisnite snažno:
Svaki novčić vrijedi samo ako se dijeli!

Ukoliko netko ima pitanja ili drugih ideja može se obratiti na broj mobitela: 095 199 0715

Danijel:
42 broj cipela

Antonija:
38 broj tenisica
36/38 broj odjeće

Toni:
13 godina
40 broj tenisica

Klaudija:
9 godina
32 broj tenisica

Renata:
7 godina
33 broj cipela

Laura:
3 godine
23 broj cipela

Lara:
1,5 godina
20 broj cipela
Pelene broj 4

Dodat ću još ovih par riječi pravo po domaći:  Nemojte kad vidite ovakove članke sam sebi gunđat u bradu "Najlakše moljakat blablabla" jer bi mogla koga tofnut zad uvo! Ako moreš pomozi, ako ne, muči!

I evo prođe naš stajnički svetac. Zasigurno očekivali velike objave, svečanost kakva bi priličila za taj dan, ali tu je taj ALI...nije kao nekad i pitanje hoće li ikada više biti.

Zahvaljujući učiteljici Marijani Pađen, vjeroučiteljici Ani Tomljanović i fra Juri Marčinkoviću, naša su stajnička djeca i narod ipak obilježili taj dan. Misa, kratka recitacija djece i podjela poklona. Za djecu je i to „velika stvar“. Bolje išta nego ništa, ali kad slušamo naše stare kako je nekad bilo, dođe čovjeku žao i teško i pita se „Kud su otišla ta vremena? Kud je otišao taj narod kojem je još bilo stalo do običaja i do tradicije?“

Istina da je malo ljudi i malo djece, ali ne možemo reći da ih nema i da nema žive duše. Ima! Itekako ima! Još kad bi se to malo ujedinilo pa nešto pokrenulo, eeee to bi onda bilo to. Zaboravljamo da ne radimo to zbog ovog ili onog nego zbog sebe, svog sela, svoga naroda, svoje djece.

Ovih nekoliko patuljaka na fotografiji koji su došli sa svojim učiteljicama i roditeljima na misu, zaslužno su dobili svoje mjesto u ovoj objavi jer oni su ti zbog kojih je „Mikula“ obilježen u našoj Stajnici.

Veliko hvala Lidiji Šprajc iz Stajnice na fotografiji i kratkom osvrtu!

 

 

Faljen Isus i Marija!

Evo nas narode naš dragi, već jesen lipo odmakla, a zima već miriše. Ma ni to više kej ča je nekad bilo, ali dobro je dok još ikoliko osjetimo ladnoga vetra i vidimo bar iča sniga. E vaj misec u koji smo zašli svi posebno volimo. Prasce poklali, kobasice nadenuli, pršute obisili, trapi puni krumpira, špajze napunili kojekakovim kiselišem i moremo kej medvidi spat zimski san. Godina proleti taj čas, da vi to vidite. Evo već Mikulje, a i Božića samo ča ni. Eh kad Mikulju spominjemo, ajme nač je to došlo dragi naš narode. Pa taj današnji Mikulja dobro da i gaće na sebi jima koliko se od njega očekuje da donaša,a nekad ili šiba ili vrića slatkiša ili oboje (kako je već ki zaslužil). Je ma nećemo o tome, nema se totekar ča divanit. Za to si je kriv sam Mikulja i niki drugi nu da li? Kako je to sve prije bilo oko ti lipi blagdanov, nikaj receptić, a malo i smija i grija ma svega i u ovom broju morete pročitat. Dok sidite uz šporet i grijete noge pa malo "listajte" vaj naš časopis. Sad se više nećemo ni čut ni vidit ove godine pa smo vam odma i čestitku uputili, ali ona vas čeka na zadnji stranica. I za kraj voga uvoda, reć ćemo vam nešto i za kraj godine i početak nove "Kako si prostrete tako ćete i leć! Nemojte to zaboravit!"

 

Vaši curice i dičaci ispod Kapele!

 

Za preuzimanje časopisa „Priče iz ličkog kraja“ kliknite na Link

http://www.stajnica.com/sites/default/files/Price 7.pdf

Hrvatski sabor donio je 29. listopada 1999. Odluku o proglašenju dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, kako bi se dostojanstveno i primjereno odala počast svim sudionicima obrane Vukovara, grada – simbola hrvatske slobode.

Priča o gradu (Siniša Glavašević)

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.

KLIK I POGLEDAJ IZVJEŠĆE - SINIŠA GLAVAŠEVIĆ

I Brinje je u znaku obilježavanja počasti žrtvi Vukovara...

 

Preuzeto: glasgacke.hr

---

Prošli je tjedan protekao u znaku pijeteta žrtvama 1. svjetskog rata. Dok ostale zemlje prema uobičajenim protokolima odaju dužno poštovanje svojim poginulima, kod nas ta tema nije još domišljena do kraja pa, dakako, i mediji šute.

Izaslanstvo veterana Domovinskog rata i predstavnika Grada Zagreba u suradnji s hrvatskim veleposlanstvima u Poljskoj i Ukrajini tijekom nekoliko dana obišli su neka od posljednjih počivališta u tim zemljama i nazočili svečanostima u čast poginulih hrvatskih vojnika u redovima austrougarske vojske.

- Riječ je o dva sačuvana groblja s našim precima iz Prvog svjetskog rata, jedno se nalazi u selu Glibivka kod Ivano- Frankivske u Ukrajini, a drugo u selu Ujscie Jezuickie kod Krakova u Poljskoj. U suradnji s našim veleposlanicima dostojno smo osvijetlili veliku žrtvu i patnju desetaka tisuća poginulih hrvatskih vojnika na tim poljima smrti, pojasnio nam je pukovnik Nikola Tominac, čijim zalaganjem i pomnim istraživanjima zaboravljena tragedija naših predaka polako izlazi na vidjelo.

Podsjetimo, nakon objavljivanja knjige „Ličani u Velikom ratu“, publiciranja višegodišnjih povijesnih istraživanja te sudjelovanja u realizaciji dokumentarnog serijala „Hrvatska u Prvom svjetskom ratu“, pukovnik Tominac uskoro će objaviti i istraživanja o ratnim događanjima na mjestima koja su obišli, a gdje su ginuli desetci tisuća hrvatskih vojnika.

S poljskih portala prenosimo informaciju da su ovogodišnjem odavanju počasti poginulim hrvatskim vojnicma u Prvom svjetskom ratu (2. po redu) u mjestu Gmina Greboszow, svečanoj misi, a potom paljenju svijeća i polaganju vijenaca na ratnom groblju, nazočila hrvatska i poljska izaslanstva: veleposlanik RH u Poljskoj dr. Andrea Bekić, predsjednik Povjerenstva za obilježavanje 100 obljetnice 1. svjetskog rata dr. Ivica Pančić, predstavnik Udruge 1914.-1918. pukovnik Nikola Tominac, predstavnik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata Valentino Rajković, pukovnik Dragan Umičević, predavač na FF u Zagrebu prof. dr. Jevgenij Paščenko te predstavnici poljskih državnih i lokalnih vlasti, znanstvenih i kulturnih ustanova, svećenstvo, nastavnici, učenici i mještani Gmina Greboszow.

Kako se navodi u informaciji objavljenoj na stranici Veleposlanstva RH u Ukrajini, na uređenom i obnovljenom dijelu groblja u Glybivci u Bogorodčanskom rajonu u Ivano-Frankivskoj oblasti i grobovima pokopanih hrvatskih vojnika postavljeni su križevi, natpisna ploča s fotografijom snimljenom tijekom samog sprovoda, te je na dio groblja gdje su pokopani hrvatski vojnici premješten i sačuvani spomenik iz tog vremena. Iz prigodnih obraćanja izdvajamo riječi veleposlanika Tomislava Vidoševića kako se ne bi sačuvali nakon toliko vremena originalni drveni križevi, drveni ulaz sa natpisom na groblju, spomenik, ali i više drugih objekata koje su tada izgradili hrvatski vojnici na području sela, da su ti ljudi na bilo koji način nešto uradili što bi ostalo u lošem sjećanju lokalnog stanovništva.

Nakon obilježavanja na groblju, veleposlanik je u mjesnoj osnovnoj školi otvorio izložbu umjetničkih fotografija Marka Vrdoljaka „Zeleno-plava Hrvatska“. Sama izložba je postavljena uz stalni postav fotografija iz vremena Prvog svjetskog rata, i to onaj dio koji se odnosi na samu Glybivku. Tom prigodom se ravnateljica škole Olga Guljak posebno zahvalila na uspostavljenim kontaktima i već potpisanom sporazumu sa osnovnom školom Vugrovec-Kašina i izrazila nadu da će već iduće proljeće i ljeto doći do uzajamnih posjeta djece. Pukovnik Nikola Tominac je dao kratki presjek događanja i kretanja, te sudbina hrvatskih vojnika tijekom Prvog svjetskog rata s posebnim osvrtom na jedinice koje su bile smještene na područjima Bukovine, Galicije i Volina, a profesor Orest Korčinski, direktor povijesno-kulturnog muzeja „Stiljske gradine“ presjek povijesnih događanja od 8. do 10. stoljeća i istraživanja vezanih uz Bijele Hrvate i lokalitet Stiljsko, navodi portal ua.mfa.hr/.

Više fotografija na glasgacke.hr

Faljen Isus i Marija!

Evo nam i kasne jeseni, bome zazimilo i to dobro a more se očekivat da će i ruknut snižina iz Kapele svaki čas. Krompir smo pokopali i u polju sve sredili, drva pocipali i spremili za zimu, pobrali slive i sad nam je još ostalo speć rakiju i zaklat prasce. Bit ce šljivovice ako bog da, slive su dobro rodile, a uz to bit će krvavic, kobasic a i ocvirak. Nute mi recite jima ča boljega od pravi Lički polic, slanine i ocvirak, a još uz to cugnut i pravu Ličku sljivu? A kad se skuva domaca Palenta pa se zacini sa ocvircima? E ljudi moji u belome svitu kad bi Vi znali kako je nam lipo vodekara, pogotovo kad snizina zavije iz Kapele pa niko nikud po dan dva ma milina. Usput smo i vidili da Vas je podosta došlo za Sisvete i to je lipo od Vas i nas vodekara da se makar jednom godišnje i to obavi.

Dragi naši Ličani i Ličanke pišite nam, javite nam se sa Vašim predlozima, idejama kako da poboljšamo ove novine i da budedu jedna lipa uspomena na nove mlade generacije koje dolaze i rastedu u ovome modernom svitu te kako bi rekli “kompjutorske paucine” pa neka i oni ništo nauče kako je nekada lipo i jednostavno bilo. Bože dragi krenuli smo od ničega, a lejte danas koliko Vas i nas prati ovo iz miseca u misec, i fala Vam ča ste snami.

Lipo vas pozdravlja uredništvo Priča iz ličkog kraja i dobro nam dosli !

Vaši ispod Velike i Male Kapele

Cure i Dičaci 

 

Za preuzimanje časopisa „Priče iz ličkog kraja“ kliknite na Link :

http://www.stajnica.com/sites/default/files/Price 6.pdf