Izvor: indirektno.com

NEMOJTE OKRETAT GLAVU OD OVAKVIH ČLANAKA! PROČITAJTE!

I ti i ja i mi svi skupa trebamo jedni drugima pomagati i moramo! Na koga ćemo se oslonit nego jedni na druge! Pročitajte! Možda imate nešto što je vama višak, a ovoj bi familiji bilo od velike pomoći!

Sedmeročlana obitelj Burić živi u Otočcu u iznajmljenom stanu u lošim životnim uvjetima. Pitajući djecu koje su njihove želje ostali smo zatečeni njihovom skromnošću te su nam kroz stid rekli da žele bebe, barbike, šminku, a dječak loptu te su nam rekli da im je zajednička želja slatkiši.

Roditelji skromno mole za hranu, higijenske i ostale potrepštine, te također mole ukoliko netko ima rabljenu veš mašinu da im pokloni.

Ganuti ovom situacijom gledajući u kojoj mi raskoši živimo i sa suzama u očima molimo ljude dobre volje da u ovo blagdansko vrijeme darivanja otvore svoja srca te prema svojim mogućnostima pomognu obitelji Burić kako materijalno tako i financijski.

Na štandu ćemo primati donacije i ostala materijalna sredstva poput ulja, mlijeka i ostalih potrepština potrebnih za život.

Zapamtite što je važno i u srce utisnite snažno:
Svaki novčić vrijedi samo ako se dijeli!

Ukoliko netko ima pitanja ili drugih ideja može se obratiti na broj mobitela: 095 199 0715

Danijel:
42 broj cipela

Antonija:
38 broj tenisica
36/38 broj odjeće

Toni:
13 godina
40 broj tenisica

Klaudija:
9 godina
32 broj tenisica

Renata:
7 godina
33 broj cipela

Laura:
3 godine
23 broj cipela

Lara:
1,5 godina
20 broj cipela
Pelene broj 4

Dodat ću još ovih par riječi pravo po domaći:  Nemojte kad vidite ovakove članke sam sebi gunđat u bradu "Najlakše moljakat blablabla" jer bi mogla koga tofnut zad uvo! Ako moreš pomozi, ako ne, muči!

I evo prođe naš stajnički svetac. Zasigurno očekivali velike objave, svečanost kakva bi priličila za taj dan, ali tu je taj ALI...nije kao nekad i pitanje hoće li ikada više biti.

Zahvaljujući učiteljici Marijani Pađen, vjeroučiteljici Ani Tomljanović i fra Juri Marčinkoviću, naša su stajnička djeca i narod ipak obilježili taj dan. Misa, kratka recitacija djece i podjela poklona. Za djecu je i to „velika stvar“. Bolje išta nego ništa, ali kad slušamo naše stare kako je nekad bilo, dođe čovjeku žao i teško i pita se „Kud su otišla ta vremena? Kud je otišao taj narod kojem je još bilo stalo do običaja i do tradicije?“

Istina da je malo ljudi i malo djece, ali ne možemo reći da ih nema i da nema žive duše. Ima! Itekako ima! Još kad bi se to malo ujedinilo pa nešto pokrenulo, eeee to bi onda bilo to. Zaboravljamo da ne radimo to zbog ovog ili onog nego zbog sebe, svog sela, svoga naroda, svoje djece.

Ovih nekoliko patuljaka na fotografiji koji su došli sa svojim učiteljicama i roditeljima na misu, zaslužno su dobili svoje mjesto u ovoj objavi jer oni su ti zbog kojih je „Mikula“ obilježen u našoj Stajnici.

Veliko hvala Lidiji Šprajc iz Stajnice na fotografiji i kratkom osvrtu!

 

 

Faljen Isus i Marija!

Evo nas narode naš dragi, već jesen lipo odmakla, a zima već miriše. Ma ni to više kej ča je nekad bilo, ali dobro je dok još ikoliko osjetimo ladnoga vetra i vidimo bar iča sniga. E vaj misec u koji smo zašli svi posebno volimo. Prasce poklali, kobasice nadenuli, pršute obisili, trapi puni krumpira, špajze napunili kojekakovim kiselišem i moremo kej medvidi spat zimski san. Godina proleti taj čas, da vi to vidite. Evo već Mikulje, a i Božića samo ča ni. Eh kad Mikulju spominjemo, ajme nač je to došlo dragi naš narode. Pa taj današnji Mikulja dobro da i gaće na sebi jima koliko se od njega očekuje da donaša,a nekad ili šiba ili vrića slatkiša ili oboje (kako je već ki zaslužil). Je ma nećemo o tome, nema se totekar ča divanit. Za to si je kriv sam Mikulja i niki drugi nu da li? Kako je to sve prije bilo oko ti lipi blagdanov, nikaj receptić, a malo i smija i grija ma svega i u ovom broju morete pročitat. Dok sidite uz šporet i grijete noge pa malo "listajte" vaj naš časopis. Sad se više nećemo ni čut ni vidit ove godine pa smo vam odma i čestitku uputili, ali ona vas čeka na zadnji stranica. I za kraj voga uvoda, reć ćemo vam nešto i za kraj godine i početak nove "Kako si prostrete tako ćete i leć! Nemojte to zaboravit!"

 

Vaši curice i dičaci ispod Kapele!

 

Za preuzimanje časopisa „Priče iz ličkog kraja“ kliknite na Link

http://www.stajnica.com/sites/default/files/Price 7.pdf

Hrvatski sabor donio je 29. listopada 1999. Odluku o proglašenju dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, kako bi se dostojanstveno i primjereno odala počast svim sudionicima obrane Vukovara, grada – simbola hrvatske slobode.

Priča o gradu (Siniša Glavašević)

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.

KLIK I POGLEDAJ IZVJEŠĆE - SINIŠA GLAVAŠEVIĆ

I Brinje je u znaku obilježavanja počasti žrtvi Vukovara...

 

Preuzeto: glasgacke.hr

---

Prošli je tjedan protekao u znaku pijeteta žrtvama 1. svjetskog rata. Dok ostale zemlje prema uobičajenim protokolima odaju dužno poštovanje svojim poginulima, kod nas ta tema nije još domišljena do kraja pa, dakako, i mediji šute.

Izaslanstvo veterana Domovinskog rata i predstavnika Grada Zagreba u suradnji s hrvatskim veleposlanstvima u Poljskoj i Ukrajini tijekom nekoliko dana obišli su neka od posljednjih počivališta u tim zemljama i nazočili svečanostima u čast poginulih hrvatskih vojnika u redovima austrougarske vojske.

- Riječ je o dva sačuvana groblja s našim precima iz Prvog svjetskog rata, jedno se nalazi u selu Glibivka kod Ivano- Frankivske u Ukrajini, a drugo u selu Ujscie Jezuickie kod Krakova u Poljskoj. U suradnji s našim veleposlanicima dostojno smo osvijetlili veliku žrtvu i patnju desetaka tisuća poginulih hrvatskih vojnika na tim poljima smrti, pojasnio nam je pukovnik Nikola Tominac, čijim zalaganjem i pomnim istraživanjima zaboravljena tragedija naših predaka polako izlazi na vidjelo.

Podsjetimo, nakon objavljivanja knjige „Ličani u Velikom ratu“, publiciranja višegodišnjih povijesnih istraživanja te sudjelovanja u realizaciji dokumentarnog serijala „Hrvatska u Prvom svjetskom ratu“, pukovnik Tominac uskoro će objaviti i istraživanja o ratnim događanjima na mjestima koja su obišli, a gdje su ginuli desetci tisuća hrvatskih vojnika.

S poljskih portala prenosimo informaciju da su ovogodišnjem odavanju počasti poginulim hrvatskim vojnicma u Prvom svjetskom ratu (2. po redu) u mjestu Gmina Greboszow, svečanoj misi, a potom paljenju svijeća i polaganju vijenaca na ratnom groblju, nazočila hrvatska i poljska izaslanstva: veleposlanik RH u Poljskoj dr. Andrea Bekić, predsjednik Povjerenstva za obilježavanje 100 obljetnice 1. svjetskog rata dr. Ivica Pančić, predstavnik Udruge 1914.-1918. pukovnik Nikola Tominac, predstavnik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata Valentino Rajković, pukovnik Dragan Umičević, predavač na FF u Zagrebu prof. dr. Jevgenij Paščenko te predstavnici poljskih državnih i lokalnih vlasti, znanstvenih i kulturnih ustanova, svećenstvo, nastavnici, učenici i mještani Gmina Greboszow.

Kako se navodi u informaciji objavljenoj na stranici Veleposlanstva RH u Ukrajini, na uređenom i obnovljenom dijelu groblja u Glybivci u Bogorodčanskom rajonu u Ivano-Frankivskoj oblasti i grobovima pokopanih hrvatskih vojnika postavljeni su križevi, natpisna ploča s fotografijom snimljenom tijekom samog sprovoda, te je na dio groblja gdje su pokopani hrvatski vojnici premješten i sačuvani spomenik iz tog vremena. Iz prigodnih obraćanja izdvajamo riječi veleposlanika Tomislava Vidoševića kako se ne bi sačuvali nakon toliko vremena originalni drveni križevi, drveni ulaz sa natpisom na groblju, spomenik, ali i više drugih objekata koje su tada izgradili hrvatski vojnici na području sela, da su ti ljudi na bilo koji način nešto uradili što bi ostalo u lošem sjećanju lokalnog stanovništva.

Nakon obilježavanja na groblju, veleposlanik je u mjesnoj osnovnoj školi otvorio izložbu umjetničkih fotografija Marka Vrdoljaka „Zeleno-plava Hrvatska“. Sama izložba je postavljena uz stalni postav fotografija iz vremena Prvog svjetskog rata, i to onaj dio koji se odnosi na samu Glybivku. Tom prigodom se ravnateljica škole Olga Guljak posebno zahvalila na uspostavljenim kontaktima i već potpisanom sporazumu sa osnovnom školom Vugrovec-Kašina i izrazila nadu da će već iduće proljeće i ljeto doći do uzajamnih posjeta djece. Pukovnik Nikola Tominac je dao kratki presjek događanja i kretanja, te sudbina hrvatskih vojnika tijekom Prvog svjetskog rata s posebnim osvrtom na jedinice koje su bile smještene na područjima Bukovine, Galicije i Volina, a profesor Orest Korčinski, direktor povijesno-kulturnog muzeja „Stiljske gradine“ presjek povijesnih događanja od 8. do 10. stoljeća i istraživanja vezanih uz Bijele Hrvate i lokalitet Stiljsko, navodi portal ua.mfa.hr/.

Više fotografija na glasgacke.hr

Faljen Isus i Marija!

Evo nam i kasne jeseni, bome zazimilo i to dobro a more se očekivat da će i ruknut snižina iz Kapele svaki čas. Krompir smo pokopali i u polju sve sredili, drva pocipali i spremili za zimu, pobrali slive i sad nam je još ostalo speć rakiju i zaklat prasce. Bit ce šljivovice ako bog da, slive su dobro rodile, a uz to bit će krvavic, kobasic a i ocvirak. Nute mi recite jima ča boljega od pravi Lički polic, slanine i ocvirak, a još uz to cugnut i pravu Ličku sljivu? A kad se skuva domaca Palenta pa se zacini sa ocvircima? E ljudi moji u belome svitu kad bi Vi znali kako je nam lipo vodekara, pogotovo kad snizina zavije iz Kapele pa niko nikud po dan dva ma milina. Usput smo i vidili da Vas je podosta došlo za Sisvete i to je lipo od Vas i nas vodekara da se makar jednom godišnje i to obavi.

Dragi naši Ličani i Ličanke pišite nam, javite nam se sa Vašim predlozima, idejama kako da poboljšamo ove novine i da budedu jedna lipa uspomena na nove mlade generacije koje dolaze i rastedu u ovome modernom svitu te kako bi rekli “kompjutorske paucine” pa neka i oni ništo nauče kako je nekada lipo i jednostavno bilo. Bože dragi krenuli smo od ničega, a lejte danas koliko Vas i nas prati ovo iz miseca u misec, i fala Vam ča ste snami.

Lipo vas pozdravlja uredništvo Priča iz ličkog kraja i dobro nam dosli !

Vaši ispod Velike i Male Kapele

Cure i Dičaci 

 

Za preuzimanje časopisa „Priče iz ličkog kraja“ kliknite na Link :

http://www.stajnica.com/sites/default/files/Price 6.pdf

Dvi godine ni puno, ali rođo moj ni ni malo.

Nu pogljedajte samo koliko se vas za to vrime sabralo.

Skoro 7 iljad duš lajk je stisnulo.

Mi ne znamo ča vas je na to potaknulo.

Dal šale, slike stare, novicije ili pak babarije?

Je ma kej da je to i bitno!

Drago nam je da nas pratite,

Da komentirate, pofale, ali i kritike nam dajete.

Puno se vas aktiviralo sa pisma, slika i lipi beseda

A preko velike bare došla je ideja

Da se časopis naših Priča pokrene

I da se od Like nikud ne skrene.

Puno toga lipoga ovde se dogaja

Al čemu sad da se sve to nabraja.

Sve vas pozdravljamo i s vami nazdravljamo,

Pričama iz ličkog kraja rođendan čestitamo! 

Vaše Branka i Ana! 

Pronać nas morete uvik na istoj atresi: Priče iz ličkog kraja

Preuzeto: priznajem.hr

Kroz njihove redove prošlo 6887 ljudi
Nakon prvih slobodnih višestranačkih izbora u svibnju 1990. godine, uspostavljena je nova demokratska vlast u Hrvatskoj. Nezadovoljni novonastalom situacijom, dio srpske manjine u Hrvatskoj potpomognut snagama Jugoslavenske narodne armije (JNA), postavlja barikade po Hrvatskoj i puca po hrvatskom pučanstvu.

Tada je već bilo jasno da će narod Gacke doline i Brinjskog kraja morati krvlju braniti svoju slobodu i domovinu, te započinje s intezivnim pripremama za obranu, a osobito nakon pogibije policajaca Slavka Cetinjanina i Dragana Šepca.

Višemjesečni napadi

– 133. brigada ZNG-a osnovana je u jeku žestokih borbi za Gacku dolinu, grad Otočac i Brinjski kraj, od postrojbi Narodne zaštite i Zbora narodne garde i to u vrijeme kada je cijela Hrvatska protiv sebe imala puno nadmoćnijeg neprijatelja – Jugoslavensku narodnu armiju i velikosrpske četničke snage. Tijekom višemjesečnih napada zrakoplovstvom JNA, koje je pored ostalog koristilo i napalm bombe, napadima iz minobacačkih, topničko-raketnih i tenkovskih sredstava po gradu Otočcu i okolnim naseljima Gacke doline iz sela koja su pretvorena u velikosrpska uporišta, poduzimaju se nove mjere u smislu jačanja obrane i stvaranja novih postrojbi, a time i stvaranje pretpostavki za izlaz iz nemoguće situacije u kojoj su se nakon 24. kolovoza 1991. godine našli branitelji i narod, gotovo potpuno okruženi neprijateljskim snagama – piše zapovjednik brigade, Davor Peitel.

Odlučujući koraci poduzeti su 14. rujna kada je blokirana ‘kasarna Vladimir Četković Vlado’ i tako se u prvoj fazi sprječava daljnja fizička komunikacija, a time i razmjena informacija o uočenim našim položajima na relaciji vojarna – četnička uporišta, a u drugoj fazi zauzima vojarna radi toliko potrebnog naoružanja.

Odlukom Kriznog štaba općine Otočac 11. rujna 1991. godine na dužnost zapovjednika ZNG-a Otočac umjesto Milana Jurkovića, postavlja se Davor Peitel.

– 15. rujna 1991. godine srbočetničke dragovoljačke postrojbe potpomognute s zrakoplovstvom, artiljerijsko-topničkim postrojbama, tenkovima, postrojbama protuzračne obrane (PRAGA, PZ topova 20/3 i 20/1 ) i pješaštvom JNA vrše žestok napad na Otočac s ciljem deblokade vojarne u srcu Otočca, a time i osvajanje Otočca. U toj neravnopravnoj borbi, nadljudskim naporima pripadnika postrojbi ZNG-a, MUP-a i Narodne zaštite iz Otočca, te pripadnika PJP Zabok, koje su se tog trenutka nalazile na braniku Otočca, odbijen je napad neprijateljskih postrojbi. Neprijatelj je u otvorenoj borbi doživio poraz, pri čemu su mu naneseni gubitci u ljudstvu i tehnici. Bio je to prvi veliki poraz neprijateljskih srbočetničkih snaga i postrojbi JNA na prostoru Gacke, u kojem su slabo naoružani i tehnički inferiorniji branitelji Otočca pokazali izuzetnu hrabrost – navodi Peitel.

Osvajanje vojarne

17. rujna 1991. godine nakon četverodnevnog opsjedanja vojarne i borbi za Otočac, ZNG Otočac, zajedno sa postrojbama policije i Narodne zaštite borbom osvajaju vojarnu s velikim količinama naoružanja i opreme. Tom prigodom zarobljeno je 120 neprijateljskih oficira i vojnika.

Nakon osvajanja vojarne u Otočcu je stvorena vrlo jaka i moćna brigada ZNG-a, koja je bila garancija sigurnosti Gacke, Otočca i Brinjskoga kraja. Na prijedlog Mate Bunjevčevića-Belsona, jednoglasnom odlukom zapovjedništva ZNG-a Otočac i Kriznog Štaba općine Otočac, brigada je dobila ime ‘Ban Josip Jelačić’. 19. listopada 1991. godine MORH donosi zapovijed za formiranje i popunu 133. brigade ZNG-a. Brigada nakon toga ima ime 133. brigada ZNG ‘Ban Josip Jelačić’ Otočac.

Po završenom ustrojavanju i popuni, 133. brigada ZNG-a Otočac, vlastitim snagama uspješno brani Gacku dolinu, Otočac i Brinjski kraj. Na crti bojišnice dužine oko 68 km, u trenutku kada su postrojbe RH uglavnom bile u defanzivi, vrši uspješne akcije oslobađanja privremeno zauzetog prostora i sela u svom zaleđu i na bokovima.

– U pratnji nadbiskupa Riječko-senjske nadbiskupije msgr. dr. Antuna Tamaruta, koordinatora duhovne pastve u OZ Rijeka i mnogih drugih uglednih gostiju, 5. travnja 1992. kardinal dr. Franjo Kuharić posjetio je grad Otočac i vojarnu ‘Josip ban Jelačić’,. Prilikom posjeta pripadnicima 133. brigade u vojarni ‘Josip ban Jelačić’, kardinal Kuharić posvetio je prvu vojarnu u Hrvatskoj riječima koje su ušle u povijest: ‘Po prvi put u svom životu blagoslivljam jednu vojarnu’ – prisjeća se Peitel.

U sklopu preustrojavanja oružanih snaga RH, 3. listopada 1994. godine, dotadašnja 133. brigada HV preimenuje se u 133. domobransku pukovniju HV sa sjedištem u Otočcu, a njeni pripadnici popunjavaju se vojnim obveznicima iz Ureda za obranu Otočac, Senj i Crikvenica. Zapovjednik 133. domobranske pukovnije HV postaje do tadašnji zapovjednik brigade Drago Bilović. U tzv. ‘periodu primirja’ 133. domobranska pukovnija HV je po opremljenosti i obučenosti stalno jačala i spremno je dočekala svoju ulogu u završnoj VRO ‘Oluja 95’.

U Oluji razbili neprijateljske snage

4. kolovoza 1995. godine, 133. domobranska pukovnija HV sudjeluje u završnoj vojno-redarstvenoj operaciji ‘Oluja 95’, kojom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij osim istočne Slavonije.

– Prvi dan operacije pripadnici 133. domobranske pukovnije vode borbe sa vojnim, policijskim i dragovoljačkim snagama tzv. ‘SAO Krajine’ na pravcu: Dabar-Petrinić Polje, Drenov Klanac-Škare i Zalužnica-Vrhovne. Nakon teških borbi, drugi dan operacije, vrši se pregrupiranje snaga 133. domobranske pukovnije i nastavlja se sa napadnim djelovanjima pri čemu su neprijateljske snage potpuno razbijene i poražene, a postrojbe 133. domobranske pukovnije dolaze na granicu sa BiH u predjelu Kulen Vakuf – Dalosenovci, gdje uspješno izvršavaju svoju zadaću – navodi Peitel.

Do kraja Domovinskog rata kroz redove 133. brigade je prošlo oko 6887 ljudi, a poginulo je i umrlo od zadobivenih rana njenih 103 pripadnika.

Zapovjednici 133. brigade ZNG/HV bili su: Davor Peitel i Drago Bilović, a zapovjednici 133. domobranske pukovnije HV: Drago Bilović i Ivica Brajković.

Izvor: vila-velebita.hr