Preuzeto: agroklub.com

---

Kako (o)čuvati stado, braniti ga ponajprije od divljih životinja, ali i ljudske krađe, odgovor najbolje mogu dati vlasnici pasa tornjaka. Posebice jer su tornjaci pastirski psi - kaže nam Andrea Halgota (25) iz ličkog Brinja, koji čuvaju i štite stado, za razliku od ovčarskih pasa koji ga usmjeravaju, okupljaju i rade po naredbama pastira.

Na svojem gospodarstvu ona uzgaja pse tornjake već treću generaciju, a pokazali su se itekako zahvalni u (o)čuvanju njena dva stada od po 40 ovaca. Uz stado je, kaže ona uvijek jedan stariji odnosno mlađi pas, a za sigurnost životinja najbolja je čuvarica kuja, jer je itekako privržena onome što čuva.

Za sigurnost stada najbolja je čuvarica kuja

Uvijek je na čelu svog čopora o kojem vodi brigu, održava red i stalno je "budna". Andreine ovce dok su na ispaši čuvaju tri tornjaka koji u proljetnom periodu prije košnje trave sa stadom idu na brdske pašnjake i proplanke svakodnevno ih odvodeći na ispašu sve do srpnja.

Tornjaci se od životinja ne odvajaju, a ujutro ih oko 7 sati, kada puste ovce iz tora predvodi jedan pas, za kojim kreće cijelo stado, dok su druga dva na začelju odnosno sa strane. Životinje se tako prevode ujutro i navečer, a tijekom dana ih se i obiđe kaže naša sugovornica.

Dodaje kako je jedan od pasa uvijek "taj koji javlja o opasnosti odnosno koji nadzire stado, a pri tom ne mora biti i najhrabriji". Akcije kaže nema sve dok glavni pas ne oglasi pobunu i(li) nastalu opasnost po životinje, a njega karakterizira snažan lavež.

Kod tornjaka je zahvalno to što bez povoda ne dramatiziraju situaciju, razmišljaju svojom glavom, mirni su, pozorni i hrabri. "Bez pravog razloga tornjak neće ulijetati u sukob, odnosno procijenit će kada to doista treba učiniti", kaže naša sugovornica, otkrivajući kako će uvijek pas predvodnik provjeriti ima li doista razloga za intervenciju.

12 godina bez štete

U njihovom kraju zaštita stada itekako je potrebna jer ličkim su ovcama nerijetko prijetnja medvjedi, lisice, vukovi - a u zadnje vrijeme zamjetna je i pojava čagljeva. Divlje životinje kada osjete psa nemalo zaobilaze plijen, što se kod Halgota pokazalo svrsishodnim jer 12 godina nemaju štete ni na jednom grlu.

Devedestih je godina ta obitelj čula za pse tornjake i odlučila ih priskrbiti svojem stadu, a kasnije i uzgajati tu pastirsku pasminu. Tornjak je pas koji ne treba istrčavanje kao neke druge pasmine, ne mora cijeli dan biti sa čovjekom, nemalo mu treba priroda a ako je riječ o radnom psu, oni se ne socijaliziraju, barem ne tako kao oni koji će biti kućni ljubimci. "Ako ih naučite da su im svi prijatelji onda nemaju neprijatelja", ističe Andrea.

Mirovina nakon osam godina rada sa stadom

Svoje pse nakon osam, devet godina obitelj povlači iz rada sa stadom, jer odlaze u "mirovinu" koja im, pokazalo se, pada teško. "Već šest mjeseci povlačim pse iz radnih aktivnosti, a oni se neprestano vraćaju čuvanju stada i odlasku na pašnjake", kaže Andrea dodajući kako, kada se nauče da ovce preuzimaju mlađe generacije, stariji tornjaci i kod kuće nisu daleko od mjesta obitavanja životinja.

Jedna od osobina u pravilu crno-bijelih odnosno smeđe-bijelih tornjaka jest i uvredljivost koja ih na sreću ne drži dugo, a psi su to koji ne pokazuju slabost i nepovjerljivi su prema strancima. Pasminu od bolesti u konačnici najčešće muči kostobolja (artroza) što je rezultat profesionalnog im rada.

Prema riječima predsjednice Kinološkog kluba Tornjak - Zagreb, Snježane Štruklec tornjaci su dominantni psi, srednje konstitucije koje među ostalim resi okretnost, borbenost, ali i razmišljanje kako da i sam ne nastrada u nekom sukobu. Traži "čvrstu ruku" odnosno osobe koje će mu (iz)davati naredbe bez dvojbi. Porijeklo vuku iz Azije, a u osnovi su to bili nomadski psi koji su pratili ljude u seobama.

Projekt "Life" darivanja tornjaka stočarima vrijedan više od 400.000 eura

Kod nas je kaže Štruklec sa selektivnim uzgojem ove pasmine prvi (za)počeo gospodin Šandor Horvat, a na terenu je zaživio i projekt "Life" koji je u rad uključio Državni zavod za zaštitu prirode, resorno ministarstvo odnosno potporu s više od 400.000 eura, Europske komisije za darivanje(m) štenaca tornjaka stočarima, pri čemu se pratilo stradavanje stoke od predatora odnosno divljih životinja.

Zvijeri im najviše prijete u Zadarskom zaleđu, Lici i Gorskom kotaru gdje je i najviše vukova, medvjeda, čagljeva, ali i pasa lutalica odnosno kućnih ljubimaca koje nesavjesni vlasnici ostave po šumama pa oni u konačnici postaju divlji psi. Štruklec ističe kako je danas u tzv. rodovnu knjigu u Hrvatskoj, upisano preko pet tisuća tornjaka čija se cijena po štenetu u prosjeku kreće od 200 eura naviše. Cijena životinje doznajemo ovisi o porijeklu, kvaliteti, zdravstvenom stanju. Dobro je, ističe naša sugovornica što se priroda pobrinula "da su to uglavnom zdravi i čvrsti psi koji ako nisu radni, imaju odlične pretpostavke biti kvalitetni obiteljski psi naklonjeni djeci".

Dodaje da je pravi radni pas onaj koji čuva stado, ostaje s njim i vraća ga u tor, a tornjaci su i jako prilagodljivi psi, staloženi i svjesni svoje snage. Doznajemo da "nisu od velike hrane", a prije nego izađu s ovcama na ispašu dobivaju mlječne porcije poput kiselog mlijeka i slično, a za večeru im se pripremi piletina, goveđi želuci i drugo meso koje obitelj pribavlja u dogovoru s klaonicama. Kako su tornjaci pastirski psi (kao takvi su sačuvani) oduvijek su hranjeni oskudno, a Andrea kaže kako u svom kraju zna neke od njih koji i danas žive na palenti i mlijeku. Važno je napominje da na pojilištima za stoku i psi uvijek imaju dovoljne količine vode.

Preuzeto: www.agrobiz.hr, tekst: Miroslav Kuskunović, slike: Robert Anić

---

 "Ne znam je li dobro ili loše to što je autocesta Zagreb-Split prošla pored Brinja. Danas zahvaljujući njoj u Zagreb stignemo za jedan sat, do Rijeke se vozimo malo dulje, postali smo prometno jako dobro povezani sa svim dijelovima Hrvatske. Istodobno smo ostali izolirani na jedan drugačiji način. Nekada su turisti prolazili kroz mjesto, zastajali da se osvježe, okrijepe, radili su i hotel, restorani, kafići, poljoprivrednici su uz cestu prodavali poznati lički sir, voće, povrće, suvenire... Bilo je života tijekom ljeta, živjelo se od turista. Danas putnici samo projure po autocesti pored Brinja, dive se prirodi i prekrasnome dvorcu Sokolac koji se vidi u daljini i malotko se odluči spustiti u mjesto."

Tako nam je na početku razgovora u sjedištu općine Brinje ukratko ispričao načelnik Zlatko Fumić.

Među četiri-pet slika krajobraza, koje se putniku utisnu u sjećanje, za vožnje autocestom između Zagreba i Splita, svakako je i pogled koji s nadvožnjaka puca na dolinu, nekoliko kilometara po izlasku iz tunela Mala Kapela, prije odvajanja ceste za Senj, kod Žute Lokve. Pogled privlači i u sjećanju zauvijek ostaje prizor ostataka utvrde na zadivljujućoj uzvisini s desne strane autoceste, a onda i pitomo mjesto koje okružuje uzvisinu s ostacima staroga grada, premda je već i ljepota same doline vrijedna divljenja. Kameni ostaci dio su nekadašnjega dvorca koji je pripadao glasovitoj obitelji Frankopan. Utvrda, odnosno njezini ostaci nose ime Sokolac, a mještani ih zovu još i Gradina. Dolina, zapravo niz vrlo pitomih i blagih brežuljaka ovjenčanih šumovitim visovima, nosi ime Brinjska dolina.

Naš sugovornik, poljoprivrednik koji je na čelu općine zadnje tri godine, sjeća se razdoblja kada je njegova obitelj dobro živjela od proizvodnje povrća, posebice krumpira koji su prodavali u okolnim turističkim mjestima – Senju, Crikvenici, Novome Vinodolskom.

"Nismo mogli proizvesti toliko kolike su bile potrebe, kaže nam Fumić u svom uredu u kojemu radi još devet djelatnika." Danas se u Brinju domaći krumpir jedva može kupiti. Proizvodnju je uništio jeftini uvoz krumpira iz Egipta i drugih zemalja s jeftinom proizvodnjom pa ispada kako se više ne isplati saditi i prodavati.

Za dogovora s Fumićem o tome što trebamo vidjeti i opisati i čemu posvetiti pažnju, jer ipak je riječ o prvoj reportaži iz našega serijala Globalno selo, u ured je stigao osebujni brinjski svećenik Posavljak Pejo Ivkić, koji svojim vedrim duhom i šalama već s vrata unosi veliku dozu optimizma i veselja u život ove male sredine.

"Načelniče, novinari prvo moraju doći k meni uvjeriti se kakvu ljekovitu travaricu radimo mi u ovome kraju! Liječi dušu", u šali kaže Ivkić koji sprema dokumentaciju i ponudu za obnovu još jedne male crkvice u mjestu. U šali veli kako će obnoviti sve crkve i kapelice, ali je pitanje tko će u njih dolaziti, jer Brinje iz godine u godinu ima sve manje stanovnika, ljudi odlaze, a malotko se vraća.

"Stočarstvo, uzgoj ljekovitoga bilja i drvna industrija jedine su djelatnosti koje ovdje treba razvijati. Ljudi bi proizvodili i radili da ima koga tko bi otkupio to što uzgoje ili proizvedu. Otkup je najvažniji, ako nemate siguran otkup onda nema smisla ni proizvoditi", kaže svećenik Ivkić i dodaje kako su Hrvati izgubili optimizam koji je nužan za život. "Mislim da svi previše kukamo nad svojim životima, a zapravo svi živimo još uvijek jako dobro. Pa, pogledajte ovu ljepotu ovdje. Tko ne bi poželio živjeti u ovome pitomom kraju, gdje ni zime više nisu hladne kao što su nekada bile, dodaje dok na terasi obnovljena župnog dvora kušamo njegovu „ljekovitu“ travaricu."

I dok smo sa svećenikom i načelnikom raspravljali što se to događa u Hrvatskoj, zašto je teško pokrenuti gospodarstvo, pristigla je i direktorica Turističke zajednice Brinje Mira Špehar. Slavonka koja živi u Zagrebu se, 30 godina po gubitku posla, javila na natječaj, dobila taj posao pa se preselila u Brinje. S iskustvom života i rada u Libiji i Maroku Špehar je unijela, kao i svećenik Pejo Ivkić, neki novi optimizam i energiju te dozu vjere kako se ipak nešto može napraviti i pokrenuti. 
"Spočetka srpnja imat ćemo prvu biciklijadu, već smo se počeli reklamirati i vjerujem da će doći podosta ljudi i naših Brinjana koji su u Zagrebu okupljeni u Zavičajni klub Sokolac", kaže Mira Špehar. U šali uvjerava i svećenika i načelnika kako bi bilo dobro da i njih dvojica nabave bicikle pa brendiraju Biciklijadu kao spoj duhovnog i svjetovnog.

Brinjani su posebno ponosni na dvorac Sokolac, spomenik nulte kategorije i jedan od najljepših spomenika srednjovjekovlja, koji se u povijesnim izvorima prvi put spominje u XIV. stoljeću. Stari grad smjestio se na malom uzvišenju u središtu Brinja te svojim izdignutim položajem i zanimljivim volumenima dvorske kapele i ulazne kule oduvijek privlači turiste i prolaznike. U doba Frankopana bio je iznimno reprezentativno zdanje, objašnjava nam Špehar te kaže kako se u grad ulazilo kroz kvadratnu trokatnu kulu.

U Općini i Turističkoj zajednici uvjereni su kako mogu ne samo dvorcem, nekolicinom vrijednih i lijepih crkvica u mjestu te Zavičajnom kućom koja je uređena u ličkome stilu, i predmetima koje su darovali brojni Brinjani okupljeni u Zavičajni klub Sokolac, ali i s Etnografskim muzejom u Zagrebu, potaknuti turistički potencijal.

"Manjka nam gastronomskih sadržaja", požalila se direktorica Špehar dok nam je pokazivala predmete u zbirci starih strojeva, zlatoveza, odjeće, bicikala, razglednica iz različiti povijesnih razdoblja... "Zasigurno niste znali kako je nakon II. svjetskog rata Brinje imalo i tvornicu žileta."

Nedaleko od zavičajne kuće obnavlja se i star mlin u vlasništvu djeda Jure Biondića. "Kada je mlin svojedobno bio radio vlasti su uzimale 3 kg od svake vreće, bio je to porez na mljevenu pšenicu, kukuruz", kaže Biondić, koji vjeruje da će, nakon što se mlin uz pomoć Ministarstva kulture dokraja obnovi, opet postati prava atrakcija.

Općina uređuje i područje oko Sinčić-špilje koja također može postati prava atrakcija za turiste. Na glatkoj stijeni Siničić-špilje, oko 550 metara od ulaza, nakon probijanja začepljena sifonskog jezera speleolozi su 1999. otkrili urezano još nepoznato slikovno pismo.

"Do danas ništa slično nije otkriveno u Hrvatskoj. Neobični znakovi bili su slični germanskim runama, a znanstvenici su ih nekoliko puta pokušali dešifrirati. Svaki put kada bi im se činilo kako su na pravome putu otkrivanja točnoga podrijetla pisma, naišli bi na znak koji se ne bi uklapao. Na kraju su zaključili kako je najvjerojatnije riječ o primitivnome mjesečevom kalendaru starom čak 11.500 godina", kaže nam direktorica TZ Mira Špehar.

Iako Brinje u lipanjsko sunčano prijepodne djeluje idilično, s prekrasnom prirodom i idealnom klimom, brojke o stanovništvu govore da već desetljećima ipak nešto ne štima. Nakon I. svjetskog rata općina je imala 18.500 stanovnika, potom prije Domovinskoga 6500, a sada ih je oko 3100, od toga ih je u Brinju 1300, ostali žive u 11 okolnih naselja.

Načelnik Zlatko Fumić kaže kako je glavni razlog to što nema posla. "Nestale su nekadašnje velike tvrtke koje su ovdje zapošljavale mnogo ljudi, poput Industrogradnje koja je nekada tu imala ogroman pogon. Imamo tri pilane koje rade, ali s problemima u vezi sa sirovinom - Hrvatske šume im ju ne daju, iako su one u centru hrvatskoga šumarstva", kaže. Dodaje kako imaju problem i s dvjema poslovnim zonama. U jednoj posluje nekoliko firmi, a druga zjapi prazna i ne mogu je revitalizirati iako jedan od vlasnika pilanu želi preseliiti u zonu i ondje pokrenuti proizvodnju peleta te zaposliti još 20 do 30 ljudi.

"Predmet stoji u DUDI-ju i čekamo da netko dođe i uvjeri se kako to nije neko poljoprivredno zemljište, odnosno da je bolje pustiti poduzetnike da započnu nešto raditi. Nažalost, sve odluke donose se u Zagrebu, a ondje presuđuju ljudi koji nemaju osjećaj koliko je jednostavno donijeti odluku nakon što dođeš i nešto vidiš, osjetiš", iskreno nam kaže Fumić. "Tako je i s hotelom u središtu mjesta, koji nema vlasnika i nitko ne zna što će biti s njim."

Općina Brinje ima 1985 hektara poljoprivredne površine. Registrirano je oko 400 OPG-a, poljoprivredom se aktivno bavi njih 150 i to, prije svega - stočarstvom. "Zbog loše organizacije otkupa, što je najveći problem, te neplaćanja kao drugoga gorućeg problema hrvatske poljoprivrede, propala je jedina braniteljska zadruga koja se bavila proizvodnjom te skupljanjem ljekovitoga bilja", kaže načelnik Fumić i objašnjava kako je i sadašnje stanje u stočarstvu teško jer je nekolicina farmera počela rasprodavati krave. PIK Rijeka nije im platio mlijeko već četiri mjeseca.

"Ljudi nemaju od čega vraćati kredite i plaćati obveze pa polako prodaju krave", kaže Fumić čija obitelj proizvodi mlijeko i uzgaja tovnu junad. Načelnik obrađuje 40 hektara zemlje ima 25 mliječnih krava i 20 junadi koje prodaje u okolne mesnice. 
"Kada sam došao na čelo općine donijeli smo odluku da se poljoprivrednike oslobodi plaćanja dijela naknada za legalizaciju poljoprivrednih objekata jer je to bio jedini način da se njihovi objekti legaliziraju i da se mogu prijavljivati na natječaje fondova Europske unije. Prva smo općina koja je povukla takav potez i bili smo u HRT-ovoj emisiji Plodovi zemlje predstavljeni kao rijedak pozitivni primjer općine koja je pomogla poljoprivrednicima", dodaje Fumić. Unatoč tome poljoprivredi ne ide dobro.

Donedavno su imali registriranih 2500 krava, a sada 780. I nadalje ih svakodnevno farmeri prodaju u klaonice. To su nam potvrdila i dvojica najvećih proizvođača mlijeka Mario Kostelac i Goran Fumić. Osmeročlana obitelj Kostelac dobila je iz operativnoga program za stočarstvo novac za pokretanje pogona proizvodnje sira. "Sve je počelo dobro, cijena mlijeka je bila povoljna, povećali smo stado, proizvodili sir, ali se onda sve okrenulo i krenulo naopako", kaže Mario Kostelac. On obrađuje 30 hektara na 150 različitih parcela, sam proizvodi hranu za svojih 20 krava, a kako stalno kasne isplate za mlijeko i cijena ponovo pada - polako odustaje.

"Vraćamo kredit za siranu, sir više ne proizvodimo, krave rasprodajemo. Ne znam od čega ćemo živjeti ako definitivno napustimo stočarstvo. Ovo je idealan kraj za stočarstvo, ali nešto ne štima ako svi propadamo", kaže ovaj mladi poljoprivrednik.

Iako iste probleme ima i njegov kolega Goran Fumić, on djeluje malo optimističnije. Ima 41 grlo stoke, 22 su na mužnji i proizvodi 400 litara mlijeka dnevno. I on je bio pokrenuo proizvodnju sira pa odustao. 
"Moja sirana vrijedi 680.000 kuna, a sada ne radi. Odustali smo zbog sivoga tržišta. Na cesti sir prodaju šverceri, dovezu ga i iz Bosne, nas legalne proizvođače nitko ne štiti", kaže Fumić, uvjeren kako su hrvatsku poljoprivredu uništili uvozni i trgovački lobiji.

Obrađuje 26 hektara zemljišta na čak 100 različitih parcela, među prvima je koji su dobili odluku o isplati novca za mjeru 4.2, za kupnju cisterne za rasipanje gnoja. Kaže kako se cijeli život sa suprugom muči, rade 365 dana u godini i neće odustati, a i njegov sin nasljednik već vozi traktor, obrađuje njive i voli stoku. "Imamo idealne uvjete za stočarstvo i proizvodnju i vjerujem da će se to jednoga dana pokrenuti", kaže optimistično ovaj poljoprivrednik.

No, optimizam se ne vidi na licu vlasnika pilane Zlatko-commerce d.o.o. iz Jezerana - Mila Dumenčića. Njegova pilana je na ogromnome prostoru koji je sam proširivao i uređivao. Ima deset kamiona, zapošljava 30 ljudi i izvozi drvo u Austriju, ali zbog promjene zakona zadnjih godina je izgubio sirovinu.

"Država ju je odlučila davati onima koji proizvode namještaj, a nama ne. Moja pilana je radila u socijalizmu, cijeli život sam u ovome poslu, zapošljavam mnoge ljude, imam plan izgradnje pogona za proizvodnju peleta no dobivam sve manje sirovine. Ne znam tko je lud u ovoj našoj zemlji? Mladi odlaze, jedan sam od rijetkih koji zapošljava druge, a netko u Zagrebu ne vidi dalje od nosa i ne razumije da će uništiti jedinu djelatnost koja još u Lici funkcionira", kaže Dumenčić.

Slično je i s vlasnicima drugih pilana koji trenutno uvoze drvo iz Slovenije jer ga u Hrvatskoj ne mogu dobiti dovoljno. 
"Ne znamo što će biti kad ne budemo više mogl uvoziti iz Slovenije", kažu vlasnici pilana. "Požurite, idemo još do vrtića, nadam se da ćemo "uhvatiti" i moje u Općini, sve su se cure sredile za današnje slikanje", šali se načelnik.

Prekasni dječji vrtić u mjestu danas prima više od 20 djece, a tete su kreativne, dobitnice su brojnih nagrada za najkreativniji vrtić u županiji. "Vidite kako je u nas lijepo", reći će nam potkraj "reportažnoga" dana uglas načelnik, direktorica Turističke zajednice, svećenik i stručna suradnica za društvenu djelatnost Ana Manjerović. "Dok vi u gradu u ovo doba dana žurite s posla nekim prijevoznim sredstvom, tražite parkirno mjesto, čekate pred semaforima, mi lijepo na kraju radnoga dana, ma gdje sjeli, imamo pogled na prekrasnu prirodu. Uz dobru i ljekovitu travaricu, dobru i zdravu hranu popodnevni odmor postaje uživanje", zaključuju naši domaćini.

Osobna karta

Brinje je sjedište općine koja se prostire između obronaka Velike Kapele i Velebita. 

Područje brinjskoga kraja zemljopisno se naslanja na Primorje, ali bez obzira na to klima je izrazito kontinentalna te je zbog temperaturnih inverzija jedan od najhladnijih krajeva u Hrvatskoj, ljeta su kratka i sušna, a zime duge i snježne. 
Domaće stanovništvo sačuvalo je izvorni čakavski govor, a većinski stanovnici su Hrvati. 

Dijelovi naselja Brinje su zaseoci Blažani, Hobari, Jelići (do 1900. Jelić-selo), Krznarići-Gerići (do 1900. ime je Krznarić-selo), Lokmeri, Perkovići Brinjski, Radotići i Rajkovići. 

U općini su sljedeća naselja: Brinje, Glibodol. Jezerane, Križ Kamenica, Križpolje, Letinac, Lipice, Prokike, Rapain Klanac, Stajnica, Vodoteč i Žuta Lokva.

• površina 358,20 km² i 3256 stanovnika u 12 naselja s ukupno 1166 kućanstava

• 400 OPG-a registrirano (150 aktivno)

• 220 učenika u osnovnoj školi

• 2500 kuna općina daje po novorođenome djetetu

• 15. kolovoza (Velika Gospa) – Dan općine

• Web stranica općine

• Web stranica Turističke zajednice

Pripremio: Petar Hranuelli

Vrijeme: 18.06.2016. - 10.07.2016.

Otvorenje: 18.06.2014. u 19 sati

Mjesto: LOVINAC, DOM KULTURE

Organizator : Općina Lovinac & Galerija Remek-djela

Info: www.lovinac.hr & www.remek-djela.com

U subotu, 18. 06 , s početkom u 19 sati, u Domu kulture Lovinac u Lovincu, otvara se izložba skulptura i slika MARIJE UJEVIĆ-GALETOVIĆ. Izložbu će otvoriti povjesničar umjetnosti Nikola Albaneže.

Unatoč raširene dominacije relativiziranja umjetničkih vrijednosti pod štitom institucionalne teorije umjetnosti, potpomognute nekritičkom (da bude sasvim jasno: i nesamokritičkom s autorske pozicije) prezentacijom svega i svačega, postoje pojedinci – pomalo nalik usamljenim borcima ili posljednjem mohikancu – koji ne pristaju na takvo postupanje. Njima je pročišćavanje oblika, traženje najboljeg izraza, odbacivanje onoga što ne udovoljava usvojenim i samoizgrađenim standardima, dio stvaralačkog habitusa bez kojega je nezamisliv njihov rad. Jedan od najizrazitijih primjera tako visoko podignuta praga u hrvatskoj umjetnosti predstavlja djelo Marije Ujević Galetović, kiparice koja je svojim ostvarenjima, ponajviše javnom plastikom i spomenicima, obilježila naše razdoblje na hrvatskim prostorima.
Čitavo djelo Marije Ujević Galetović odlikuje artističko poznavanje materijala i tehničkih postupaka, neizostavna širina pogleda i usredotočenost na aktualni zadatak, temeljita erudicija i bistrina duha. S takvim osobinama i pretpostavkama jedini je mogući rezultat, moglo bi se olako zaključiti, neupitna originalnost. Vjerojatno i jest tako, no uvijek je, kada je riječ o kreativnosti, nužan još neki osobiti, jedinstveni sastojak…
Iskazana neupitna Ujevićkina originalnost prisutna je i kada uočavamo zanimljive reference prema povijesnim primjerima umjetničkih djela. Zar stilizacija izduženoga vrata koji neosjetno prelazi u tijelo u skulpturi Kozo jedna nije potencirani odjek, dakle naglašenija verzija manirističkih pretjerivanja poput one koju pamtimo na slavnoj Parmigianinovoj Djevici duga vrata (ali i čitavoga tijela) iz 1530? Zar Pobjegla iz Raja ne ukazuje još izravnije na svoje prethodnice. Ne samo na Picassove Žene koje trče na plaži (1922.), nego i dublje u prošlost gdje nas dočekuju brojni, pogotovo u baroku, prikazi Daphne u bijegu (napose Tiepolova ili Cornelisa de Vosa), ali i sve do prizora na drevnim grčkim vazama; taj snažni zamah udova u pokretu, zavijorena kosa, elementi su iste obiteljske geneze. Kada to osvijestimo, moramo još više cijeniti moć i sposobnost kiparice da nakon svih tih prikaza ostvari tako jezgrovit i snažan, ujedno veoma duhovit prikaz. Sam naslov urnebesan je; naša trkačica ne bježi pred ostrašćenim Apolonom ili kakvom drugom uobičajenom strašnom nevoljom; ona je pobjegla iz Raja! Zašto iz Raja? Obično zamišljamo da taj idealizirani prostor mira i spokoja ipak nije mučilište. Pa ipak, mora da je pobjegla od dosade; što bi je drugo moglo na to nagnati. Eva prognana iz Raja (zajedno s Adamom, dakako) u pravilu je potištena, uplakana i pritom ne trči, prije posrće pod teretom očaja. Za razliku od Daphne i njene neizbježne metamorfoze te pred iskušenjem poklekle Eve, nezaustavljiva se bjegunica nije predala, njena pobuna protiv usuda - barem za sada, dok traje - uspješna je.
I statični je kiparičin Mornar ponajprije nositelj svojih osobitih atributa; grube snage, prostodušnosti, zadriglosti. Nabrekli vrat koji stapa glavu i tijelo te jedva naznačeno zadiranje u površinu tijela majstorskoj je ruci dovoljno da naznači tipičnu za mornare potkošulju s naramenicama, odnosno vanjsku fizičku osobinu koja precizno odražava unutarnju narav.
Zamijetimo kako je na svakome od navedena tri rada ponešto izostavljeno – udovi na kozi, udovi (zamjenjuju ih grudi) i glava na bjegunici, usta na mornaru – pa ipak, njihov je specifičan karakter pojačan, nipošto oslabljen. Duhovitost zamisli, njena izražajnost dobili su time na intenzitetu, kao da je sama psihologija forme iskazala svoju pronicljivost. Međutim, nasuprot dojma lakoće izvedbe, valja nam zamijetiti strogost i ozbiljnost u postupku oblikovanja. Naime, u sekvencijalnom nizu kretnji i položaja koje zauzima određeno tijelo, pojedini su među njima u većoj mjeri karakteristični, više otkrivaju i govore od drugih. Premda slijede neposredno jedan za drugim, ti položaji se izdvajanjem utvrđuju, zadobivaju vanvremensku protežnost. Marija Ujević je pozorni lovac takvih položaja (ostale odbacuje), također i pogleda koji ih ponajbolje otkrivaju (a fotografski objektivi hvataju i fiksiraju). I zato nam ne preostaje nego ustvrditi: klasičnim primjerima govora tijela priključila je autorica svoje radove, obogaćujući vokabular osobitim izražajnim potencijalima. Bez obzira kakvu narav nastoji iskazati, u rasponu od suzdržanosti do eskalacije pokreta. U nekim je figurama dostojanstvo izraženije, u drugima ranjivost, u trećima duhovitost, komičnost dapače. Unutar takve karakterne i sadržajne fleksibilnosti, konstanta je tek izraz sam, ono što nazivamo poetikom. Individualnim, precizno razrađenim rukopisom Marija Ujević oblikuje zatvorene, jasne obrise volumena glatkih površina; tako njena napeta, energizirana skulpturalna masa uvijek djeluje vrlo sugestivno.

Iz predgovora Nikola Albaneže

 

ŽIVOTOPIS

Marija Ujević-Galetović rođena je 20. listopada 1933. godine u Zagrebu u kojemu je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Godine 1953. upisuje se na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti — Kiparski odsjek; diplomirala je 1958. U klasi profesora Frana Kršinića. Nakon studija usavršavala se na Central School of Art u Londonu; u nekoliko navrata boravila na studijskim putovanjima (Italija, Engleska, Francuska). Na zagrebačkoj ALU radi od 1987., napredujući od docenta do statusa redovitog profesora 1995. Od 1998. redoviti je član HAZU čiji je član suradnik bila od 1990. godine. Izlagačku aktivnost započela je 1960. te je od tada prezentirala svoje radove na brojnim samostalnim i skupnim nastupima. Istakla se je napose skulpturalnim ostvarenjima na otvorenom prostoru — gradskim ulicama i trgovima (spomenici Augustu Šenoi u Zagrebu, Miroslavu Krleži u Osijeku, Jakovu Gotovcu u Osoru, Frani Petriću u Cresu, Petru Krešimiru u Šibeniku, Ivanu Pavlu II. u Dubrovniku), u parkovima i dvorištima (skulpture Trkač na Savskom nasipu u Zagrebu, Žena-mačka uz galeriju Lauba, spomenik Jurju Križaniću na Kaptolu u Zagrebu) — te u sklopu arhitektonskih cjelina — u crkvama (patronu crkve Sv. Pavla u Zagrebu, skulptura Uzašašće u crkvi Sv. Nikole u Rijeci) i pasažima (spomenik Vlahi Paljetku). Za svoj je spomenički rad primila mnoga priznanja te je dobitnica značajnih nacionalnih i međunarodnih nagrada među kojima se ističu: 1. nagrada na međunarodnom natječaju za spomenik Telekomunikacije u Ženevi 1965., 1. Nagrada na natječaju za spomenik Augustu Cesarcu u Zagrebu 1973., 1. nagrada za spomenik Jovanu Steriji Popoviću u Novom Sadu 1981., Izvedbena nagrada za spomenik Miroslavu Krleži na Zagrebačkome salonu 1982., Nagrada na Trijenalu hrvatskog kiparstva u Zagrebu 1986., Nagrada za spomenik Augustu Šenoi u Zagrebu 1987., Nagrada grada Zagreba 1989., Nagrada Zagrebačkog salona 1990. Njezina se djela nalaze u zbirkama zagrebačkih ustanova: Moderne galerije, Muzeja suvremene umjetnosti, Laube; također u privatnim kolekcijama Alfreda Brogyanyija u Beču, Nede Young u New Yorku. Kao dio recentne i aktualne produkcije Marije Ujević-Galetović očekuje se skoro postavljanje spomenika Jurju Križaniću u Moskvi te realizacija brončanih vratnica na katedrali u Požegi.

 

Tekst: Ivica Murković

Photo: Damir Brletić

 

---

 

Večeras je do nas stigla vijest da je u 95-toj godini života preminula najstarija Stajničarka, teta Mare Pernar Štefanić.

Žena koja je ispričala mnoge priče, mnoga saznanja, iskustva, običaje, te time pridonijela stvaranju prvih knjiga o brinjskom kraju.

Jel sve ispričala, to sada više ne možemo znati, ali ono što je sigurno da je njezin doprinos u očuvanju i bilježenju povijesti itekako velik.

Svoje posljednje dane provela je u Domu za stare i nemoćne u Križpolju.

Sahrana će biti u srijedu, 08. lipnja 2016. godine u 14h u Stajnici.

Neka joj je laka zemlja!

 U srijedu, 01. lipnja 2016. godine, u organizaciji Osnovne škole Luka Perković iz Brinja i Ogranka Matice Hrvatske Gospić kod starog mlina u Brinju, održano je obilježavanje 100 godina Priča iz davnine Ivane Brlić Mažuranić. 

Sve prisutne najprije je pozdravila ravnateljica Osnovne škole gospođa Marija Vičić. Zahvalila se svim prisutnima i svim gostima koji su došli povodom obilježavanja 100 godina prvog objavljivanja Priča iz davnine. Nakon ravnateljice, kratkim govorom obratila se predsjednica Ogranka MH Gospić gospođa Ana Lemić te potpredsjednik Matice Hrvatske Stjepan Sušić.  Tom prigodom učenici šestih razreda pod vodstvom nastavnice Vesne Kostelac izveli su predstavu „Sunce djever i Neva Nevičica“ a nakon njih nastupila je folklorna skupina Osnovne škole sa prikazom stare pastirske igre prasičanja, pjesmom Majka Mari kose plela i tradicionalnim ličkim kolom.  

Svi prisutni, među kojima je bio i načelnik Općine Brinje gospodin Zlatko Fumić, nisu krili oduševljenje kratkim programom.

Slika: Katica Biškupić

---

Na blagdan Tijelova, 26. svibnja ove godine, u mjestu Letincu pokraj Brinja,  održana je Sveta misa u napuštenoj kapeli  Svetoga Duha. Nakon više od pedeset godina, okupilo se mnoštvo vjernika iz Letinca, Brinja, Lipica i brojnih drugih susjednih sela i prisustvovalo euharistijskom slavlju.

Iako je najprije bilo određeno da se Sveta misa kod Sv. Duha održi na sam blagdan Duhova (15. svibnja) zbog promjenjivog i nestabilnog vremena misa je odgođena i prebačena na blagdan Svetkovine Presvetog Tijela i Krvi Kristove.

Lanjsko čišćenje i uređenje okoliša oko napuštene i zaboravljene kapele od strane Javnih radova u Općini Brinje,  potaknulo je župnika i vjernike da se ove godine održi Sveta misa kod same kapele. Kako je ona u jako lošem stanju, nema pola krova, prozora niti vrata, sam obred mise održan je vani, u uređenom okolišu oko kapele. Svetu misu služio je brinjski župnik vlč. Pejo Ivkić uz glazbenu pratnju Josipe Škrtić i crkvenog zbora Uznesenja BDM. Nakon svete mise okupljeni vjernici su se zadržali na druženju uz ličko kolo, pjesmu i okrjepu.

Nadajmo se da će se ovim činom potaknuti vjernici, ustanove pa i sama Župa na obnovu ove lijepe napuštene kapele koja je građena krajem 19. stoljeća i prema nekim istraživanjima, podignuta na temeljima srušenog pavlinskog samostana.

Prekrasan događaj za naše malo selo, za našu Stajnicu. Troje djece danas je obnovilo svoje krsne zavjete zajedno sa svojim roditeljima, krsnim kumovima, gostima i svim prisutnim župljanima naše i susjednih župa te prvi puta okusilo Tijelo Kristovo. Reći će netko "Zar samo troje?" Da, njih troje, bez samo ili bilo što drugo čime bi umanjili njihovu važnost! To troje djece živa  su bića koja trebaju jednaku pozornost kao i one župe gdje ih je na stotine. SVAKI JE ŽIVOT DAR! Upravo to bila je i glavna misao župnika Šime Božića u prekrasnoj homiliji koju je posvetio djeci, novom životu i našim malim pričesnicima koji su danas, zasluženo, bili centar našeg sela.

Župnik je pozvao sve prisutne vjernike na razmišljanje o životu i o aktualnostima oko kojih se lome koplja, a koje dovode u pitanje pravo na život. "Pogledajte ovu djecu! Oni su dobili priliku za život, a koliko je djece ubijeno u majčinoj utrobi?! Koliko djece nema, a imali su svoju misiju i svoje poslanje na ovome svijetu u trenutku svoga začeća?!..." 

Snažne riječi izgovorio je župnik i doista vjerujem da niti jedan prisutan vjernik danas nije hladnokrvno otišao iz naše crkve, a i mali pričesnici koji nisu niti svjesni da su dar s neba zasigurno će ovaj dan pamtiti i rado ga se sjećati. Do njih možda nisu doprle riječi o važnosti života i Božje volje, ali uzorom odraslih koji ih okružuju shvatit će ih tokom svoga odrastanja.

 

 Faljen Isus i Marija!

Dobro nam došli! Jeste nam dobro? Ovako bi pozdravili svakoga gosta, i starog i mladog koji bi došal u posjetu bilo kadi i kod bilo koga u podnožju Velike i Male Kapele u naš Podkapelski kraj.

Je ma znate da bi Vas onda morali upitat i ča ima kadi novoga, ali voga puta ćemo to preskočit. Nu, vlja ni tako?

Uvodim riječima prvog broja časopisa Priče iz ličkog kraja, započinjem i ovaj tekst. Da, da, dobro ste pročitali, izlazi prvi broj našeg e-časopisa.

Priče su već „stara stvar“, ali ideja za časopis stigla je preko velike bare, kako bi baba rekla. Od čovjeka koji je fizički daleko od Like nekih 10000km , ali svojim djelima, mislima i aktivnostima uvijek tu negdje među nama, uvijek u svojoj Stajnici. Tom Perković, Štenta, administrator i urednik  Zk Stajnica od samoga početka i dan danas sve to vodi i kaže da mu nije teško uložiti truda i vremena da se trajno zabilježi ono što je naše pa bilo olovkom, kamerom ili tipkovnicom i da ostane za buduća pokoljenja.

Tako mi je predložio svoju ideju za časopis kojim bi se na još jedan način zapisalo i sačuvalo ono što se usmenom predajom već godinama prenosi s koljena na koljeno. Nije trebalo puno da se i on sam uhvati posla i počne gurati i nas tako da je uskoro sama ideja vrlo brzo prešla u realizaciju projekta , što je dokaz kako se sve može samo kada se hoće, bez obzira na udaljenosti.

Povijest našeg kraja, stare fotografije, šale, zgode, nezgode i koješta drugo, većim dijelom pisano domaćim govorom brinjskog kraja, samo su neke od tema koje ćete moći svakog prvog u mjesecu pročitati u časopisu „Priče iz ličkog kraja“ na našem portalu ZK Stajnica bez čije bezuvjetne podrške ničega ovoga ne bi bilo.

Neka nam naš govor i naše Priče budu na ponos i na spomen onih davnih, ali i ovih sadašnjih vremena o kojima će naši potomci jednog dana rado čitati i nastaviti pričati.

Očekujemo mnogo priča i fotografija naših čitatelja iz svih ličkih krajeva koji će zasigurno pronaći svoje mjesto u nekom od narednih brojeva ovog hvalevrijednog časopisa.

Kako sam počela ovaj najavni tekst riječima iz časopisa, tako ću ga i završiti u ime cijelog uredništva ili bolje da kažem to je "naš Tim"  kojeg osim Toma Perkovića iz Kanade i Ane Biškupić iz Brinja, čini i moja malenkost Branka Pavlović iz Zagreba.

„Želimo Vam lipu zabavu i svako dobro i nemojte nam ča zamirit!“

 Za preuzimanje časopisa „Priče iz ličkog kraja“ kliknite na Link :

http://www.stajnica.com/sites/default/files/price1_master2_0.pdf

Preuzeto: glasgacke.hr, Ana Manjerović

Ove nedjelje, 22. svibnja 2016., na blagdan Presvetog Trojstva, služena je sveta misa u restauriranoj kapeli Presvetog Trojstva na starom gradu Sokolcu u Brinju.

Svečana sveta misa na kojoj se okupilo mnoštvo župljana održana je u 11 sati, a svetu misu je služio brinjski župnik vlč. Pejo Ivkić uz glazbenu pratnju Josipe Škrtić i crkvenog zbora Uznesenja BDM.

Nakon svete mise okupljeni vjernici su se zadržali ispred kapele Presvetog Trojstva u kratkom druženju uz okrjepu.

Tominčeva Draga smjetila se sjeveroistočno u Stajnici, a danas broji jako malo živućih. Svega par kuća, par prezimena i puno lijepe prirode. Ljeti se skupi štogod ljudi, pa selo postaje mjesto zbivanja i dogodovština.

Svako ljeto sredinom srpnja i ne isključivo istog datuma u tom malom mjestu skupi se ljudi. Dolaze proslaviti misu povodom proslave Katarine. Iako je zapravo pravi povod proslave održavanje mise na blagdan Gospe od Karmela. To je katolički blagdan koji bi se formalno obilježava 16. srpnja. U Dragi to nekada bude dan prije ili nekoliko dana kasnije. Tradicija je nekako iskorijenila taj naziv i nametnula svoj, pa tako danas slavimo Katarinu. Zašto to biva tako teško je zaključiti, no da blagdan promiče vrijednost svakako stoji.

Tog dana brojimo ljudi više, no ikada i ne smetaju nam. Priželjkujemo ih svake godine u što većem broju, jer tokom tog vremena krajem osim molitve kola smijeh i dobra beseda. Okupljaju se stari, mladi i djeca. Obavezno jutrom i prijepodne mještani nastoje odzvoniti nekoliko puta, a zvuk zvona širi se i izvan samog sela. Poneka baka u to vrijeme već pješači prema kapelici, dok lokalne gđice vade odjeću isključivo za posebne prigode. Iako se misa održava na otvorenom, od velikog je značaja za mještane i nerijetko se oslovljava svečanošću. Takozvani god dešava se jednom godišnje i tada je poželjno biti dotjeran čak i ako si dan prije kopao krumpir ili izvlačio trupce iz obližnje šume. U to vrijeme skupljaju se i članovi obitelji iz različitih krajeva Hrvatske, naročito Tominci lojalni svom kraju.

Nije isključivo da se završetkom mise ori pjesma, a proslava u obližnjim kućama ovdašnjih stanovnika potraje i dugo u noć. Uz ugodno društvo i pokoju časicu vrijeme ne igra ulogu, a i zašto ne kad Katarina nije svaki dan.

Prisjetimo se kako je to bilo godine 2009. : KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ VIDEO!