Objavljeno na: likaclub.eu

Slika: mamaibeba.net

Privrženost sina majci nije rijetka, no ako dostiže krajnosti često se naziva ustaljenim nazivom mamin sin. Neovisno o tome bili tek jedno od djece ili jedinci nose sa sobom iste karakteristike. Osim toga njihova privrženost često predstavlja prepreku u vezi, a stalne usporedbe s majkom boljim polovicama predstavljaju izvor frustracije.

 

Mamini sinovi su prepoznati kao osobe kojima je majka životna vodilja, a bez majke bivaju izgubljeni. Zna sve o njima, a oni joj s druge strane besciljno vjeruju i smatraju kako ih majka poznaje bolje od njih samih. Taj odnos katkada biva toliko iskrivljen da svaka ljudska interakcija završava usporedbom s majkom. S majčine strane, katkada i opsesivno ponašanje prema sinu proizlazi iz straha da neće dobiti koliko zaslužuje. Sve kreće još od najranijeg djetinjstva, kada se majke postavljaju izrazito protektivno. Bivaju njihovi najbolji prijatelji i bez zadrške sudjeluju u svim njihovim odlukama. Često kasnije sinovi takvih majki imaju problema sa osamostaljenjem, jer su učeni da majka nekolicinu stvari obavlja umjesto njih samih. Iako je teško razlučiti dobre od loših stvari, ni previše prisan odnos ne mora biti najbolji tip uspostavljanja interakacije. Vremenskim odmakom biva sve više društveno prihvatljiv, no u određenim životnim segmentima još uvijek može predstavljati problem.

Kada je riječ o emocionalnoj vezi, problem nastaje jer mamini sinovi izrazito puno vremena troše na komunikaciju s majkama. Očekuju od partnerice da raspolaže istim znanjima. Iako nisu u potpunosti posvećeni, podrazumijeva se da će one znati jednako dobro kuhati ili da će sve biti jednako dobro ispeglano kao u periodu dok su živjeli s majkom.

Savjet za svaku djevojku jest da se ne nameće kao prioritet, jer rivalitet s majkom neće donijeti rezultata. Ako odlučite stati između majke i sina rezultat može biti nepoželjan, jer vrlo vjerojatno će izabrati majku. To ne znači da ne voli dovoljno, ali mu majčina ljubav pruža veći životni oslonac.

Imajte na umu da širok spektar informacija dijeli s njom. Stoga, netom prije što odlučite o nečemu razgovarati sa svojim partnerom jasno mu naglasite kako su to informacije samo za vaše uši i nadajte se da će to usvojiti.

Razgovarajte o osjećajima. Jasno ukažite na probleme, no nipošto ne umanjujte vrijednost njegove majke. Diferencirajte svoju ulogu od uloge majke i osvrnite se na ono što mu majka ne može dati. Budite ustrajni u tome, jer na prvu teško da će pasti.

Nemojte o njegovoj majci govoriti izričito u negativnom kontekstu. Ističite dobro, jer odnos njegove majke prema njemu nerijetko je rezultat straha. Vjerojatno vas simpatizira, jer utjecaj majki na sinove ovog kalibra toliko je jak da u slučaju da joj se ne svidite vjerojatno ne bi bili skupa.

Budite strpljivi. Kanalizirajte ljubomoru i pustite vremenu da odradi svoje. Mamin sin će učiniti sve za ljubav svoje majke, no isto tako i za vas. Učili su od žene, a razumjeti način na koji razmišlja pola je odrađenog posla.

 Kako smo živili 70-80-ih ? ? ?

 

Lej vako !

Voziti se autom to je bil doživljaj,bez zaštitni pojaseva i Airbagova. Dobro se sićam, ljuljali smo se na pisti podno gradine, vozili se na becikelu bez zaštitne kacige i zaštite za lakte i kolena, pili smo vodu iz maljkovca ,šicarovog, pejnovićevog vrila I Stajnicke jaruge. Je nam ca bilo ?? Ajde  ni bakterij ni gljist, ni parazitov.

Delali smo drvene romobile I popravljali stare bicikljine šnjimi se spušćali niz Maljen I niz Glavicu I u toj munjeniji shvativši tek na kraju da nemamo nikakovi brenzi nakon nekoliko padova zaustavljali bi se blisnuvši u drvo ili se sfuzali na bok u pesak, ali ni tad ni bili nekakovog saobraćaja baš. Otac i mater pušćali su nas van pod uvjetom da se vratimo do južine ili vičere a mi se obično vrati kad se dobro zaškuri pa bez jila u krevet.

I je nam ča bilo?? 

U školu smo išli samo ujutro a do kuće iz škole bilo je svega i svačesa, ni bilo mobitela tako da ni niki znal kadi smo, zausput  pusili smo Lorda I Filter 160 a regularna je bila Opatija ako slucajno niko je jimal Marlboro on je bil predcjednik opcine medu nami I niko ni znal ca je Astma, Bronhitisi, Karcinomi a padali smo svud i svakud  I ni se islo svako malo pa kod dotura,  niti se islo kod Kiropraktora  I Akompuriste, bože me oslobidi nit se ki žalil na koga,nit je ki bil kriv zač....

Jili smo sve,masti i kruva, ocvirke, slaninu, kobasice a i šnel nokle i nismo imali problema sa težinom niti kolesterolom u krvi jer smo non stop bili u laufu.

Jednu Coctu pilo nas je preko nekoliko iz iste flaše i ni bilo nikakove zaraze.

Ni bilo ni kompjutorov, ni DVD ni 500 kanalov na TV, jedna antena stajala nakrivljeno na kuci ka je vatala prvi program I jedno dvaput u godini drugi I sve se znalo čace bit na TV kad je crtani a kad film u osam, a ni bilo ni Nintenda  ni oni "On Line" igara ali je zato bilo pravog prijateljstva.

Misali smo beton, utovarevali prikolice peskom, nosili vrice cimente I japna pod pauzom I niko ni visil u Gym niti pil proteine  nego je bilo palente, kiseline I mlika I polic I ocvirak, prsuta, slanine I zelja iz bacve I svi smo bili jaki I nismo smrcali, niti kasljli jer doktor u Brinju je delal jednokratno a apoteka u Brinju je jimala  samo Andolov, Apaurinov I sode bikarbona, al  bili smo zdravi, zadovoljni I Veseli !!!!!

Slusali smo Prljavo Kazaliste, i Juku Stubljica, Crvenu Jabuku, Daniela, Nove Fosile I Srebrna Krila a u Birtijama na kazetofonima do daske su rukali Meho Puzic I Safet Isovic, Serif Konjevic I Hanka Paldum a mi skupa snjima !

Presnimavali smo kazete I snimali radio stanice al pivalo se zagrljeni I bome na sav glas, I ni bilo Michael Jacksona, Jole, Dj Krmka I Gibonija I iPod sa 64 Gb memorije I milijon MP3 napunjeni fila  I ljutnje jer je baterija krepala I ni trajala duze od 8 sati. I nam je bilo lipo, ehhhhh !!

Cuvali smo krave I ovce jigrali belu uz Jarugu, vatali ribe I rake, prije Mandalene bi svaku noc ganjali Loptu I nabijali kondiciju I nismo jimali Profi Adidasove trenirke I kopacke, al smo mogli izdrzat jigrat na suncu celi dan I dat gol iz 15 metri bez Milijon Eura potpisanog ugovora I Ferrarija u sajeru I vikendice u Dubrovniku. Bilo smo zadovoljni I sretni ko u raju !

Prevozna sredstva su nam bila većinom Ford "Tabanus" ,špekulalo se najviše kod osnovne škole, pogotovo u Leto udri po nogometu I sedi  pred skolom do kasno u noc igralo se kauboje i indijanaca, žmirili, igrali nogomet I kosarku i još čuda toga da sad ne nabrajam.....


U školi ni bilo psihologa, psiholog je bila šiba i ravnalo(drveno i dugačko), slušali smo učitelje i jimali smo slobodu, uspjehe, neuspjehe, odgovornost i bezbrižnost. Prepisevali zadace, lektire I bizali iz nastave, visili po gostijonama I razvlacili Harmonike I pivali na sav glas “ Preko Kapele, Brinje moje” da, da dragi moji !!

Ni bilo Diska niti Nocni klubova, al je zato bilo sedi na traktor il pisice do Brinja na Subotu navecer jer se sprema ples u Vatrogasnom domu i svira TNT, plesali smo sa curama I pitali odma oce ti bit cura I buduca zena, e I nismo visili nas 300 na sanku I gljedali kako cure plesedu same, a “trava se palila” tek nakon ca je viska  ostalo I ni se moglo vise metnut u stalu . Kuci se tek islo drugi dan popodne jer se ni trebalo zurit I letit ke muva bez glave kako se to dela danas.

Uuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu kad je to sve bilo, a je bilo je......bili smo sretni....imali tako malo a tako puno.......

Bijaše to naša lipa mladost  




Keke I Stenta

Tekst/slika: indirektno.com

---

Jučer je u restoranu “Bumerang” proslavljena 25. godišnjica mature generacije maturanata 1991. godine Srednje škole Otočac.

Značaj ove obljetnice poseban je ne samo po tome što je ista okupila prijatelje koji se nisu vidjeli četvrtinu stoljeća i koje je školovanje odvelo u razne krajeve Lijepe naše, već i po činjenici da se veći muški dio generacije već u kolovozu i rujnu 1991. godine neposredno nakon mature dragovoljno priključio obrani Hrvatske bez da su i puške znali držati, pa je jučerašnja obljetnica za većinu njih bila i obljetnica prisjećanja na stvaranje nezavisne i samostalne Republike Hrvatske.

Obljetnica je uspjela, maturanti su razmijenili iskustva i prisjetili se srednjoškolskih dana, te im ovim putem svima čestitamo 25. godišnjicu mature!

Eto, tek što smo jučer radosno prenijeli vijest od Općine Brinje o nabavi novog komunalnog vozila, već se našlo nezadovoljnih duša koje su potakle načelnika Fumića da napiše svoj osvrt i odgovor na službenoj Facebook stranici Općine Brinje:

Dragi moji sugrađani,

jučer se razvila velika polemika oko kupnje novog komunalnog vozila i čitajući i slušajući Vaše komentare ostao sam pomalo razočaran sa ponekim komentarima koji su vjerojatno napisani iz neupućenosti ili neznanja. Osjećaj razočarenja je još više potaknut činjenicom što sam osobno uložio mnogo truda i volje i lobiranja da dođemo do navedenog vozila. Najveću polemiku je izazvala cijena vozila. Vrijednost osnovnog modela vozila je cca. 500.000,00 kn, a ono što ga dodatno poskupljuje je nadogradnja opreme u iznosu od 700.000,00 kn. Vozilo sufinancira Fond za zaštitu okoliša u velikom postotku od 80% ukupnog iznosa, a Općinu Brinje je vozilo ukupno koštalo 240.000,00 kn što će se podmiriti putem financijskog leasinga. Uistinu mi nije jasno da nekima od Vas smeta činjenica nabavke novog suvremenog vozila za 240.000,00 kn dok se nekada davalo za popravke starih i dotrajalih vozila i preko 100.000,00 kn godišnje.
Vezano uz spomenuto dječje igralište u Jezeranama, moram napomenuti da je to u nadležnosti Županije i školstva, ali svjesni činjenice da se duže vrijeme ništa ne poduzima po tom pitanju, preuzeo sam stvar u svoje ruke i poduzeo prve korake po tom pitanju. Mještani Križpolja se tako mogu osvjedočiti ovih dana da su u tijeku radovi na uređenju dječjeg igrališta u Križpolju, a po završetku, planira se slično igralište urediti i u Jezeranama. Osim toga, započeli smo radove na uređenju vidikovca na ulazu u Brinje, završetak radova se očekuje ove jeseni.
U polemici se spominje i javna rasvjeta koju također radimo po naseljima, ali kako sam već pisao i govorio na javnim skupovima, financijske mogućnosti nam ne dozvoljavaju da sve odjednom napravimo te se uistinu nadam da ću do kraja mandata svima uspjeti omogućiti rasvjetu.
Također, spominjete da su svi lopovi što me iskreno rastužuje jer 50 godina živim pošteno od svog rada, a tako namjeravam i dalje. Upravo iz tih razloga prvi sam od svojih kolega uveo javne susrete s građanima na kojima možete saznati sve moje poteze, financijsko izvješće i planove za daljnji rad. Tako nešto do sada nije bila praksa nigdje i mnogi moji kolege mi čestitaju na otvorenosti, a ja im odgovaram da sam tu radi svojih građana i da su oni ti kojima polažem račune te želim da su upoznati sa svime. Vrata mog ureda su uvijek otvorena u sve radne dane što također nije bila praksa jer je ustaljeno do sada načelnikov uredovni dan za stranke bio ponedjeljak. Moje radno vrijeme nije ni 8 ni 12 sati već sam svojim građanima na raspolaganju od 06 sati do 24 sata svakodnevno i na broju telefona 099/222-0256 te me mnogi od njih zovu da zajednički riješimo probleme s kojima se susreću. Osim tog, uskoro ću javno objaviti popis svega što smo uradili u protekle tri godine moga mandata te ćete se moći uvjeriti da je popis poprilično dug s obzirom na činjenicu da sam vlast u Općini Brinje preuzeo u možda najgorem mogućem trenutku vrhunca krize u Lijepoj nam našoj Domovini. Općinu sam preuzeo prazne blagajne, bez ijednog isplaniranog projekta, ali nisam se predao već zasukao rukave i primio se posla zajedno sa svojim suradnicima i zaposlenicima kojima se ovim putem javno zahvaljujem jer znam da im nije bilo lako budući da je moj tempo uistinu teško pratiti.
Dragi sugrađani, teško je u kratkom vremenskom roku ispraviti sve nedostatke koji su se nagomilavali godinama. Molim Vas za još malo strpljenja i ovim putem Vam još jednom napominjem da su vrata mog ureda svima otvorena te sam uvijek dostupan makar telefonskim putem da zajedno riješimo sve Vaše probleme koji Vas tište, a u mojim su nadležnostima za rješavanje.

Srdačno Vas pozdravljam,
Vaš načelnik Fumić!

Tekst/slika: A.M./Fb Općina Brinje

U srijedu 27.04.2016. u Brinje je stiglo još jedno suvremeno komunalno vozilo marke „IVECO“. Novo komunalno vozilo za sakupljanje komunalnog i selektiranog otpada zapremnine je 8 kubika, a vrijednosti 1,2 milijuna kuna. Ovo manje komunalno vozilo također je sufinancirano sredstvima Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost poput komunalnog vozila marke „MAN“ koje je Općina Brinje za potrebe Komunalnog društva „Brinje“ nabavila 2014. godine. Sufinanciranje nabave komunalnog vozila preko Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost osigurano je u omjeru 80 % sredstava Fonda naspram 20 % sredstava Općine Brinje koja je sredstva osigurala putem financijskog leasinga. Vozilo ima ugrađenu opremu za nadogradnju sustava prikupljanja otpada u pogledu obračuna naplate komunalne usluge odvoza otpada po volumenu otpada.
Načelnik Zlatko Fumić je predao vozilo na korištenje Komunalnom društvu "Brinje" koje je u posljednje dvije godine postalo bogatije za opremu u vrijednosti cca 4 milijuna kuna jer su dobili na korištenje veliko komunalno vozilo marke „MAN“, kontejnere, kante, kompostere te sada manje komunalno vozilo marke „IVECO“.
Direktorica Komunalnog društva „Brinje“ Josipa Pavlović zahvalila se načelniku Zlatku Fumiću i Općini Brinje na pomoći i razumijevanju nužnosti nabavke manjeg komunalnog vozila jer će sada komunalno društvo bez problema moći vršiti sakupljanje komunalnog otpada i u zaseocima do kojih vode uže nerazvrstane ceste, a po kojima veće vozilo zbog svoje širine ne može voziti te je iz tih razloga dosad dio stanovništva Općine Brinje bio zakinut za usluge odvoza otpada.
Prilikom službene primopredaje, vlč. Šimo Božić je blagoslovio novo komunalno vozilo kako bi dobro i dugo služilo na korist široj zajednici.

 

Otvorim jutros oči, dragi moji, a kako mi pogled iz kreveta seže na prozor, vidim nešto čudno. Nije da vidim, jer poznato je već da ja bez svojih naočala baš ništa ne vidim, ali bijelo je. I ćorav bi primijetio. Nema druge nego tražiti naočale. Lupkam ja tako dlanom i prstima po noćnom ormariću ne bi li napipala naočale (to pipanje je već jutarnji ritual). Za vrijeme dok sam tapkala oko kreveta, prolazi mi kroz glavu ona poznata slavenska „il' su snijezi, il' su labudovi…“ Pa kako to naš narod kaže, „u zala doba“, nabasam ja na svoje naočale, nataknem ih na nos i polako k prozoru.

Bome da, snijeg. Ljudi moji, snijeg! I znate koja mi misao prva prođe kroz glavu? Pa valjda se i ova priroda urotila protiv nas. Misli ona da mi Ličani lakše pribavimo drva za grijanje, nego benzin za kosilicu. Pa ajde, da ne treba kosit, sad ćemo to ovako riješit. I dobro, brzo navučem nekakvu vestu na sebe (jer nije baš prevruće) i sjednem najprije razmisliti. Ja sam vam jedna od onih koji kraj kreveta ujutro malo sjednu da počinu. Takvi su današnji mladi ljudi.

I tako… misao mi nekako luta, pa zbrajam koji je datum, pa što sam to vidjela kroz prozor, pa je li vani mojim životinjama hladno. Čovjek doista ne zna kamo bi se okrenuo oko sebe. Nije baš uobičajeno da nam pred 1.svibanj padne snijeg. Ali, ma kako bi i bilo uobičajeno. Pogledajmo samo kakvi smo i sami – neuobičajeni. Ako je kiša, proklinjemo i kišu, i vodu, i hladnoću, i što ja znam koga sve ne. Ako je sunce, ajme nama, vruće je, suša je, sve izgori, ništa neće urodit plodom. Ako je vjetar – bolesno je to vrijeme. Ako nema vjetra – ne valja, pripeklo. Ja evo još nisam našla pogodno vrijeme za nas obične smrtnike. Čim nekome malo nos procuri – krivo je vrijeme. A koliko smo sami krivi? Jesmo li krivi? Jesmo li pripomogli ovoj prirodi da se ovako okrene „protiv nas“? Vraća li to ona nama ono što mi njoj godinama radimo?

Ne znam uopće tko je dovoljno kompetentan da odgovori na sva ova pitanja. Uvijek nekako mislimo da je netko drugi odgovoran. Nikada ne polazimo od sebe. Šalu na stranu, trebamo li doista poći od sebe i sebe zapitati „što ja to radim…“? Ne znam, nemam odgovora. Ali nije zgodno, ne. Izgleda da nam ponekad doista trebaju naočale, a ponekad ni one nisu dovoljne da bi uvidjeli da se oko nas sve mijenja. Da, mijenja se priroda, mijenja se klima, mijenjaju se ljudi. A mislim da je jedino potrebno da svatko ostane čovjek. Pa ako ti je susjedu ovaj snijeg i uništio baštu, pomozi mu posaditi drugu. Ako mu je uništio voćku, daj mu da pobere s tvoje. Jer došlo je vrijeme kad ćemo doista ponovno trebati jedni druge. I već trebamo.

Djeca nerijetko zaziru od škole, a zadnje školsko zvono znači kraj. Kraj napornog dana, tjedna, a najljepše je bilo čuti zadnje zvono u 6. mjesecu. Značilo je kraj godine. Značilo je odlazak u Stajnicu. Škola je gotova. Kraj. Nema više.

Došao sam doma i počeo sam skupljati stvari. Nosio sam koješta, ništa suviše potrebno. Dječja klavijatura, bojice, puno igračaka i još mnogo toga. Ne znaš kada će ti zatrebati, a ne želiš ni pomišljati na povratak u Zagreb. Noć prija bivala je neprospavana, srčeko je ubrzano lupkalo i čekalo mamu da krene ujutro prekopavati i pospremati sve što je njoj bilo potrebno. Tipa, jedna metla sa zagrebačkog placa, usisavač i sve ono na što ja nisam mislio. Jer, ja sam svoje igračke pospremio u par vrećica i zauzeo pola bunkera i to još večer prije. Valja se osigurati kako mama ne bi nosila dva usisavača ili još jednu metlu.

"Ivaneee, jesi sve uzeo ?", "Jesam, mama!", "Onda izlazi i idemo." To sam čekao, taj trenutak. Zatvaranje sobe, poskakivanje i uzvici oduševljenja. Napokon! Put u Stajnicu činio se uvijek relativno dug. Nisam mogao čekati. Migoljio sam se i postavljao bezbroj glupih pitanja upućenih mami i sestri, dok nisu počele uzdisati i davati mi neke neiscrpne, kratke i glupe odgovore. Bezbroj pitanja zašto na koje ni one nisu znale odgovor, ali trudile su se.

Ulazak u Stajnicu. Mama je obavezno stisnula po gasu, a moja sreća je rasla. Uzbuđenost na najvišoj razini. Sreća! Puno sreće, iskren osmijeh, gotovo suze od sreće. Dolazak u Tominčevu Dragu i sloboda ljudi moji! Istrčavanje iz auta, padanje u zagrljal svojih najmilijih. Presvlačenje robe i potom bezbroj pitanja upućenih djedu. Zanimale su me životinje, koja ovca, gdje je ovca i što radi? Povremeno sam se znao zatvorit u tor s njima i razganjati ih koliko mi je milo bilo. Vješati se po njima i grliti ih. Psići, oh najdraži psići! Obavezno tuširanje tokom ljeta, jer to sam gledao na filmovima. Psi se moraju kupati. I tako, jedna prespavana noć i već sljedeće jutro smo sklapali dogovore za gradnju kućice na drvetu. Godine su bile nevažne, sva djeca iz sela su radila na tome. Djed je pilio daske, davao nam savjete, a mi smo opet radili po svom. Mislili smo, svi ćemo biti građevinari! Šteta, a stvarno smo bili talentirani. Vjerujte mi na riječ.

Livada je značila slobodu, isto kao i graničar na cesti. Zagreb mi nije davao toliko prostora za slobodu. Granice su bile od nekoliko kamena, a tokom ljeta probušili bismo barem tri lopte. Nema veze, mama ima novaca i kupit će novu. Palenta u grumenu. Ništa bolje i ništa finije. Baka je bila majstor u tome. Finiju palentu ljudi moji jeo nisam, a baka k'o baka... jedeš dok ti jogurt ne curi kroz uši. Ni to ne znači da si sit, jer samo baka zna kada si pojeo dovoljno. Trebaš izgledati nalik bačvici, jer bačve su in.

I tako dan po dan. Ljeto je prilazilo kraju. Svaki odlazak u školu završavao je suzama i snažnim zagrljajima bake, djeda i strica. I još nešto, razbijena koljena, laktovi i očešana glava bile su znak dobrog ljeta. Ako niste bili razbijeni, bilo je bezveze.

Tekst/slika: lika-online.com

Gradski zbor „Vila Velebita“ iz  Gospića pod ravnanjem maestra Danka Ivšinovića treći se puta zaredom plasirao na 13. Državno natjecanje hrvatskih pjevačkih zborova, koje će se održati 30. travnja 2016. u KD Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.

I sam plasman na ovo najprestižnije natjecanje u zbornom pjevanju, koje se održava svake druge godine, ravan je ulasku u Ligu prvaka.

U Lisinskom će se natjecati: Pjevački zbor Chorus Carolostadien (Zagreb), Pjevački zbor Josip Štolcer Slavenski (Čakovec), Hrvatsko pjevačko društvo Slavulj (Petrinja), Akademski zbor Filozofskog  fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Concordia discors (Zagreb), Pjevački zbor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Capella juris (Zagreb) i naravno, Gradski zbor „Vila Velebita“ iz Gospića koji će otpjevati: Thomas Luis de Victoria: Ave Maria (16 st.), Dimitri Bortiniansky: Tebe poem (17 st.), Nepoznati francuski autor: Gloria (18 st.) i Ivan pl. Zajc: U boj, u boj (19 st.).

Sretno, Vilo Velebita!

Prva pričest je posebno slavlje u kojem djeca u dobi od 10-tak godina po prvi puta pristupaju euharistijskom stolu, te u pričesti blaguju tijelo Kristovo, koji je rekao: “Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu” (Iv 6,56).
Ove godine Stajnica ima samo tri prvopričesnika, ali bez obzira na njihov broj, još uvijek ih ima i s njima se trebamo ponositi.
Anastasija Šprajc, Nikolina Smolčić i, blaženi među djevojčicama, Ivan Perković.
Njihov veliki dan održat će se prilikom Mise u 10,30h dana 29.svibnja 2016. 
 

KLIK I POGLEDAJ ALBUM...slike uvijek govore više od riječi...

Lica i imena koja su već duže vrijeme prisutna na portalu, sada su i službeno dio web ekipe ZK Stajnica. Znam da je čovjeku uvijek lakše pisati o drugima nego o sebi samome, ali ovaj trio uspjela sam nagovoriti da ipak stave na trenutak sve na stranu i napišu par rečenica o sebi...

Andrea Halgota: Rođena sam 26.2.1991., u Zagrebu. Cijelo djetinjstvo dolazila sam u Stajnicu baki i djedu, na vikende i praznike. U ljetu 2002.godine moja se obitelj doselila u Stajnicu. Tada sam bila stara 11 godina i najljepše godine odrastanja provela sam u Stajnici. Kasnije me život opet vratio u Zagreb na nekoliko godina školovanja. Ponovno sam se vratila u svoj kraj 2012.godine. Danas imam malenog skoro četverogodišnjeg sina za kojega kažemo da je pravi mali Stajničar, jer mu je i tata iz Stajnice. Odlučili smo ostati živjeti ovdje, doduše, u Jezeranama, ali kako smo na stajničkoj cesti, zna se kamo "naginjemo". U našem je kraju mladih ljudi sve manje, ali svejedno ne postoji mjesto na svijetu gdje bi nam bilo lijepo kao ovdje. I da, želim da moje dijete odrasta na ovom našem svježem zraku i upozna sve ljepote prirode, sačuva tradiciju našeg malog kraja i voli svoje mjesto onoliko koliko ga mi volimo.

Ivan Tominac: Imam 21 godinu, a po ocu sam iz Stajnice, točnije Tominčeve drage. Danas živim i školujem se u Zagrebu. Po mnogočemu nisam specifični Stajničar, no kada trebam opisati ljepotu svog kraja ne ostavljam si prostora za susprezanje. Volim individualnost, a ne volim dvoličnost. Volim duge razgovore i pisanje, a ne volim besciljnost. Relativno sam svestran, trenutno student na dva studija i uvijek otvoren za nova iskustva. Kao relativno mlad mogu ustvrditi: ''Uspjeh se najteže oprašta.'' Osim toga, biti svoj najveća je vrijednost! Omiljeni citat mi je '' Ne daj nikome da priguši tvoje svjetlo, samo zato što mu sija u oči.'

 

Ana Biškupić: Rođena sam 21.3. 1989. Živim u Brinju. Završila sam srednju Ekonomsku i nakon toga višu Ekonomiku poduzetništva. Trenutno radim kao asistent u nastavi u školi u Brinju. Bavim se svime i svačime. Imam razne hobije, al najviše se bavim pirografijom.

Iako već duže vrijeme pišem „po naši“ priče iz našeg kraja, moram priznati da mi je čast što sam i službeno postala dio ove uredničke ekipe na ZK Stajnica jer sam i sama dijelom Stajničarka. Moja baka rodom je iz Tominčeve drage. Tako da se sa veseljem pridružujem portalu i nastojat ću ovu web stranicu ukrašavati kako svojim tekstovima tako i slikama. Ne kaže se badava „Krv nije voda“.

 *  *  *

Svi su oni različiti izgledom, karakterom, zanimanjima, ali jedno im je, baš kao i svima nama, zajedničko: ljubav prema rodnom kraju, ljubav prema Lici i posebno našoj Stajnici.

Vjerujem da je ovo samo početak širenja djelovanja naših mladih i da će ih biti i mnogo više.

Jednoga dana ako ih upita starost gdje im je bila mladost, uzdignute glave moći će reći:

 "Nije važno gdje ni kako smo mladost provodili, svoju smo Liku uvijek u srcu nosili, o njoj govorili i ponosno o njezinoj prošlosti i sadašnjosti pisali!"