Djeca nerijetko zaziru od škole, a zadnje školsko zvono znači kraj. Kraj napornog dana, tjedna, a najljepše je bilo čuti zadnje zvono u 6. mjesecu. Značilo je kraj godine. Značilo je odlazak u Stajnicu. Škola je gotova. Kraj. Nema više.

Došao sam doma i počeo sam skupljati stvari. Nosio sam koješta, ništa suviše potrebno. Dječja klavijatura, bojice, puno igračaka i još mnogo toga. Ne znaš kada će ti zatrebati, a ne želiš ni pomišljati na povratak u Zagreb. Noć prija bivala je neprospavana, srčeko je ubrzano lupkalo i čekalo mamu da krene ujutro prekopavati i pospremati sve što je njoj bilo potrebno. Tipa, jedna metla sa zagrebačkog placa, usisavač i sve ono na što ja nisam mislio. Jer, ja sam svoje igračke pospremio u par vrećica i zauzeo pola bunkera i to još večer prije. Valja se osigurati kako mama ne bi nosila dva usisavača ili još jednu metlu.

"Ivaneee, jesi sve uzeo ?", "Jesam, mama!", "Onda izlazi i idemo." To sam čekao, taj trenutak. Zatvaranje sobe, poskakivanje i uzvici oduševljenja. Napokon! Put u Stajnicu činio se uvijek relativno dug. Nisam mogao čekati. Migoljio sam se i postavljao bezbroj glupih pitanja upućenih mami i sestri, dok nisu počele uzdisati i davati mi neke neiscrpne, kratke i glupe odgovore. Bezbroj pitanja zašto na koje ni one nisu znale odgovor, ali trudile su se.

Ulazak u Stajnicu. Mama je obavezno stisnula po gasu, a moja sreća je rasla. Uzbuđenost na najvišoj razini. Sreća! Puno sreće, iskren osmijeh, gotovo suze od sreće. Dolazak u Tominčevu Dragu i sloboda ljudi moji! Istrčavanje iz auta, padanje u zagrljal svojih najmilijih. Presvlačenje robe i potom bezbroj pitanja upućenih djedu. Zanimale su me životinje, koja ovca, gdje je ovca i što radi? Povremeno sam se znao zatvorit u tor s njima i razganjati ih koliko mi je milo bilo. Vješati se po njima i grliti ih. Psići, oh najdraži psići! Obavezno tuširanje tokom ljeta, jer to sam gledao na filmovima. Psi se moraju kupati. I tako, jedna prespavana noć i već sljedeće jutro smo sklapali dogovore za gradnju kućice na drvetu. Godine su bile nevažne, sva djeca iz sela su radila na tome. Djed je pilio daske, davao nam savjete, a mi smo opet radili po svom. Mislili smo, svi ćemo biti građevinari! Šteta, a stvarno smo bili talentirani. Vjerujte mi na riječ.

Livada je značila slobodu, isto kao i graničar na cesti. Zagreb mi nije davao toliko prostora za slobodu. Granice su bile od nekoliko kamena, a tokom ljeta probušili bismo barem tri lopte. Nema veze, mama ima novaca i kupit će novu. Palenta u grumenu. Ništa bolje i ništa finije. Baka je bila majstor u tome. Finiju palentu ljudi moji jeo nisam, a baka k'o baka... jedeš dok ti jogurt ne curi kroz uši. Ni to ne znači da si sit, jer samo baka zna kada si pojeo dovoljno. Trebaš izgledati nalik bačvici, jer bačve su in.

I tako dan po dan. Ljeto je prilazilo kraju. Svaki odlazak u školu završavao je suzama i snažnim zagrljajima bake, djeda i strica. I još nešto, razbijena koljena, laktovi i očešana glava bile su znak dobrog ljeta. Ako niste bili razbijeni, bilo je bezveze.

Tekst/slika: lika-online.com

Gradski zbor „Vila Velebita“ iz  Gospića pod ravnanjem maestra Danka Ivšinovića treći se puta zaredom plasirao na 13. Državno natjecanje hrvatskih pjevačkih zborova, koje će se održati 30. travnja 2016. u KD Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.

I sam plasman na ovo najprestižnije natjecanje u zbornom pjevanju, koje se održava svake druge godine, ravan je ulasku u Ligu prvaka.

U Lisinskom će se natjecati: Pjevački zbor Chorus Carolostadien (Zagreb), Pjevački zbor Josip Štolcer Slavenski (Čakovec), Hrvatsko pjevačko društvo Slavulj (Petrinja), Akademski zbor Filozofskog  fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Concordia discors (Zagreb), Pjevački zbor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Capella juris (Zagreb) i naravno, Gradski zbor „Vila Velebita“ iz Gospića koji će otpjevati: Thomas Luis de Victoria: Ave Maria (16 st.), Dimitri Bortiniansky: Tebe poem (17 st.), Nepoznati francuski autor: Gloria (18 st.) i Ivan pl. Zajc: U boj, u boj (19 st.).

Sretno, Vilo Velebita!

Prva pričest je posebno slavlje u kojem djeca u dobi od 10-tak godina po prvi puta pristupaju euharistijskom stolu, te u pričesti blaguju tijelo Kristovo, koji je rekao: “Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu” (Iv 6,56).
Ove godine Stajnica ima samo tri prvopričesnika, ali bez obzira na njihov broj, još uvijek ih ima i s njima se trebamo ponositi.
Anastasija Šprajc, Nikolina Smolčić i, blaženi među djevojčicama, Ivan Perković.
Njihov veliki dan održat će se prilikom Mise u 10,30h dana 29.svibnja 2016. 
 

KLIK I POGLEDAJ ALBUM...slike uvijek govore više od riječi...

Lica i imena koja su već duže vrijeme prisutna na portalu, sada su i službeno dio web ekipe ZK Stajnica. Znam da je čovjeku uvijek lakše pisati o drugima nego o sebi samome, ali ovaj trio uspjela sam nagovoriti da ipak stave na trenutak sve na stranu i napišu par rečenica o sebi...

Andrea Halgota: Rođena sam 26.2.1991., u Zagrebu. Cijelo djetinjstvo dolazila sam u Stajnicu baki i djedu, na vikende i praznike. U ljetu 2002.godine moja se obitelj doselila u Stajnicu. Tada sam bila stara 11 godina i najljepše godine odrastanja provela sam u Stajnici. Kasnije me život opet vratio u Zagreb na nekoliko godina školovanja. Ponovno sam se vratila u svoj kraj 2012.godine. Danas imam malenog skoro četverogodišnjeg sina za kojega kažemo da je pravi mali Stajničar, jer mu je i tata iz Stajnice. Odlučili smo ostati živjeti ovdje, doduše, u Jezeranama, ali kako smo na stajničkoj cesti, zna se kamo "naginjemo". U našem je kraju mladih ljudi sve manje, ali svejedno ne postoji mjesto na svijetu gdje bi nam bilo lijepo kao ovdje. I da, želim da moje dijete odrasta na ovom našem svježem zraku i upozna sve ljepote prirode, sačuva tradiciju našeg malog kraja i voli svoje mjesto onoliko koliko ga mi volimo.

Ivan Tominac: Imam 21 godinu, a po ocu sam iz Stajnice, točnije Tominčeve drage. Danas živim i školujem se u Zagrebu. Po mnogočemu nisam specifični Stajničar, no kada trebam opisati ljepotu svog kraja ne ostavljam si prostora za susprezanje. Volim individualnost, a ne volim dvoličnost. Volim duge razgovore i pisanje, a ne volim besciljnost. Relativno sam svestran, trenutno student na dva studija i uvijek otvoren za nova iskustva. Kao relativno mlad mogu ustvrditi: ''Uspjeh se najteže oprašta.'' Osim toga, biti svoj najveća je vrijednost! Omiljeni citat mi je '' Ne daj nikome da priguši tvoje svjetlo, samo zato što mu sija u oči.'

 

Ana Biškupić: Rođena sam 21.3. 1989. Živim u Brinju. Završila sam srednju Ekonomsku i nakon toga višu Ekonomiku poduzetništva. Trenutno radim kao asistent u nastavi u školi u Brinju. Bavim se svime i svačime. Imam razne hobije, al najviše se bavim pirografijom.

Iako već duže vrijeme pišem „po naši“ priče iz našeg kraja, moram priznati da mi je čast što sam i službeno postala dio ove uredničke ekipe na ZK Stajnica jer sam i sama dijelom Stajničarka. Moja baka rodom je iz Tominčeve drage. Tako da se sa veseljem pridružujem portalu i nastojat ću ovu web stranicu ukrašavati kako svojim tekstovima tako i slikama. Ne kaže se badava „Krv nije voda“.

 *  *  *

Svi su oni različiti izgledom, karakterom, zanimanjima, ali jedno im je, baš kao i svima nama, zajedničko: ljubav prema rodnom kraju, ljubav prema Lici i posebno našoj Stajnici.

Vjerujem da je ovo samo početak širenja djelovanja naših mladih i da će ih biti i mnogo više.

Jednoga dana ako ih upita starost gdje im je bila mladost, uzdignute glave moći će reći:

 "Nije važno gdje ni kako smo mladost provodili, svoju smo Liku uvijek u srcu nosili, o njoj govorili i ponosno o njezinoj prošlosti i sadašnjosti pisali!" 

Cijeli ovaj tjedan u OŠ Luke Perkovića u Brinju bio je u znaku Dana planeta Zemlje.

Održane su brojne radionice i prezentacije na tu temu.

Danas, 22. travnja kada je i službeno Dan našeg planeta, djeca su se pridružila akciji Zelena čistka. Podijeljena u grupe, brali su smeće i skupljali stari papir. Nisu krili zadovoljstvo učinjenim i poslali su divnu poruku svojim sumještanima "Više cvijeća manje smeća!"

Izvor: murkovic.org

Slika: cro-eu.com

---

Stajnica i njen kraj objedinjuje široki repertoar prezimena, a jedno od njih jest i Murković. Murkovići su stanovnici stajničkog kraja već dugi niz godina, a otkada se pojavljuju donosi i ova kratka priča.

Sve datira u davno 19. stoljeće, tada je obitelj Murković nagađa se živjela u dolini smještenoj nedaleko lokalne crkve. Živjeli su miran život, a osovinu njihovih svakodnevnih okupacija činio je mlin.

Postavlja se pitanje, otkud ti ljudi u Dvoru?

Informacije govore kako je Dvor izgrađen 1875., no u točnost istih neispravno je zadirati. Tadašnji Austrijski Barun Otto Bohutinsky je u stajničkom kraju otkupio polje, no nije ga koristio ni za kakve zasade, već je na njemu izgradio vlasiti ljetnikovac. Kako priliči velikanima tog vremena, kamen nije izostao. Austrijski barun je slobodne vrijeme provodio tako što bi lovio ili jednostavno ne radio ništa nego li odmarao. Navodi se kako je jedno ljeto došao sa ženom i djecom, a koliko je taj posjet bio neuspješan govori činjenica kako je ljetnikovac nedugo zatim prodan. I tu se pojavljuju slavni Murkovići. Tada je patrijarh navodi se bio Mate Murković i glava koje je otkupila Dvor. Murkovići se tada sele u Dvor, nastavljaju baviti se mlinom, a podzetničke vještine omogućile su im da osim mlina, poslovanje prošire na pilanu, vođenje trgovine i lokalne gostionice.

U 20. stoljeću Dvor je napadnut, neki od Murkovića umiru, a vlasništvo u tom trenutku pada na Bracu Murkovića. U ratno razdoblje dvor bijaše u vlasništvu partizana, a služio je kao bolnica. U vrijeme komunizma dvor još uvijek nije bio u potpunosti slobodan za Murkoviće, a u njihovo vlasništvo vraćen je 1991. godine. Na dvoru su provedeni neki radovi, no unatoč tome mlin nije u finkciji. Trenutno u Dvoru nema Murkovića, no unatoč tome mi mu se divimo i za nas Dvor sigurno jest kulturna baština.

Svi krajevi imaju povijest, neki krajevi imaju dvorove, ali samo mi imamo Murkoviće!

Tekst: likaclub.eu

---

U srijedu 13. travnja nazočili smo promotivnom skupu pod nazivom „Lički jezikoslovni trolist.“ Održano je predavanje povodom podizanja spomen obilježja u Gospiću. U predavaoni je bila izložena maketa spomen obilježja trojici vrsnih Hrvatskih jezikoslovaca, a redom to su Ante Starčević, Šime Starčević i Fran Kurelac. Pokrovitelj akcije podizanja spomen obilježja je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu.

Nakon kratkog uvoda, predstavio se gospodin  Nikola Kostelac, ujedno predsjednik Udruge Ličana „Vila Velebita.“ Kao inicijatore izgradnje spomen obilježja navodi biskupa Ličko – senjske županije Milu Bogovića, te zagrebačkog arhitekta Antu Pađena koji je projektirao spomenik. Osvrnuo se na stanje Hrvatskog jezika, a osim toga predstavio je ukratko koncept spomen obilježja koje je osmišljeno kao knjiga na knjizi. Skulptura je osmišljena na način da Ante Starčević drži zastavu Hrvatske, njegov prezimenjak Šime otvorenu, a Fran Kurelac zatvorenu knjigu. Omata ju zastava, što predstavlja ujedinjenu kulturu naših prostora. Kroz simbol knjige nastoji se prikazati značaj jezika za narod.

Izlaganje je započeo prof. dr. sc. Željko Holjevac, profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Osvrnuo se na 19. stoljeće, kao stoljeće stvaranja modernih nacija. Govorio je o premošćivanju jezičnih barijera i nestandardiziranosti jezika u to vrijeme. Kroz tri dijalekta nastojao je prikazati raznolikost, pa čak i ako je nacija jedinstvena. Borba za standardni jezik i pravopis ključna je borba u 19. stoljeću na našim prostorima, jer preduvjet političkom bilo je jezično ujedinjenje. Navodi Šimu Starčevića kao istaknutog slovničara, jer je već 1812. predstavio gramatiku hrvatskog jezika, tzv. ricoslovicu. Za službeno narječje predlagao je štokavštinu, jer je i sam njome govorio. Njegova ideja tada nije zaživjela.

Na profesora Holjevca nadovezao se, prof. dr. sc. Ante Bežen, profesor u miru Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Kratko predstavivši Šimu Starčevića kao Ličana iz Velikog Žitnika,  osvrće se na njegov značaj u kontekstu Hrvatskog jezika. Ističe drugu gramatiku Šime Starčevića u kojoj dolazi do prijedloga pravopisa koji nije uključivao dijakritičke znakove. Antu Starčevića navodi kao inicijatora uvođenja ekavice s ciljem razlikovanja hrvatskog jezika nad srpskim. Ističe Danicu ilirsku kao prve novine u potpunosti na Hrvatskom jeziku.

Predavanje je zatvorio, dr. sc. Željko Jozić, ravnatelj instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Podobnije se zadržao na Franu Kurelcu. Fran Kurelac rođen je u Bruvnu, u Lici. Hrvatski je književnik i filolog, te glavni kada je riječ o narodnom preporodu Hrvatskoj primorja. Proučavao je jezik gradišćanskih Hrvata i etimologiju, a osnovao je i Riječku filološku školu. To je bila prva filološka škola hrvatskog jezika na tim prostorima. Jezgrom Hrvatskog jezika smatrao je čakavštinu i zalagao se za uvođenje kratkog genitiva množine i starijih jezičnih oblika u Hrvatski jezik.

Pripremila: Andrea Halgota

---

Rado se prisjećam djetinjstva i onih lijepih godina u kojima nije bilo ove krize, kako materijalne, tako i ove "duševne" koja ostavlja u zaboravu ono najljepše što još imamo - običaje i tradiciju.
Pa kad smo bili djeca, još prije desetak godina, Mandalena je bila pojam, bila je ono za što je Stajnica živjela i ono što je obilježavalo naše malo selo. Gledali smo brže-bolje pokosit polje prema Staroj kući, pa od dana kad nam počinju ljetni praznici, sabirat se u polju i "nogometat".
Moja je kuća gledala pravo u polje. Sjećam se kako bi u predvečerje dolje bilo već puno automobila i mladih igrača. A mi još istovarali voz sijena, pa žurili da što ne propustimo. Ipak su to velike pripreme. A kad bi imali sreće pa nas zapalo da čuvamo ovce, zareni ih u djetelinu pa kad se napuhnu kao baloni, juri kući s njima da stignemo u polje.
Iako su neka druga vremena, iako nas u selu nema ni za momčad, idemo se nastaviti boriti za naš običaj, za naš blagdan. Pa da zaigramo nogomet, zapjevamo na misi, zaplešemo na veselju. I da kupimo novi komad robe za taj dan, jer i to je dio tradicije. Ne kaže se bezveze "bolje da umre selo nego običaji!"
Ajde, pomozimo našem Muri!! Ako ništa, sastat ćemo na taj dan koga od familije ili, kao u dobra stara vremena, po danu komentirat "ki je ča obukal" a u noći na sve četiri kući!

 

 

 

Ivica Murković „Mura“

Organizator malonogometnog turnira

STAJNICA 2016.

 

Predmet: Sponzorstvo turnira

 

Poštovani,

Povodom dana Svete Marije Magdalene već dugi niz godina organiziram natjecanja u tradicionalnim ličkim sportovima (bacanje kamena sa ramena, luk i strijela, potezanje konopa) te malonogometni turnir. Uz natjecateljski dio održava se i narodno veselje uz obilje glazbe, ličkih jela i pića.

I ove godine biti će isto tako.Tradicionalni turnir u malom nogometu STAJNICA 2016. – uz pokroviteljstvo MO Stajnica i poglavarstva općine Brinje održat će se 23. 07. 2016.godine. Na turniru se očekuje dosta momčadi.

Za sudionike u sportskim natjecanjima predviđene nagrade su: novčane, pehari, prijelazni pehari, diplome, priznanja itd.

Očekuje se velik broj posjetitelja.

Cijeli događaj organiziram radi očuvanja starih običaja, tradicije i druženja raseljenih stanovnika toga kraja koji masovno u to vrijeme koriste godišnje odmore i dolaze radi druženja u stari kraj.

Za organizaciju svega prethodno navedenog nije dovoljna samo volja, potrebno je i dosta sredstava, zato vas pozivam na sponzorstvo jer svaka je pomoć dobrodošla, bilo novčana bilo oko priprema (šator i sl.)

Broj računa: Erste banka HR5524020061100698099

Kontakt broj: 091/9546-616

 

U nadi da ćete se odazvati mom pozivu,

Srdačno Vas pozdravljam!                                                                                    Ivica Murković - Mura

Posebna čestitka ispisana rukom njegova sina...