Povijest i kulturno stvaralaštvo

Razmišljam naglas – Ima jedan kraj u mome oku raj

 „Ima jedan kraj

gdje srce brže zatreperi
oko milinom se ispuni
radostan nemir te zaokupi (…)
Ima jedan taj
Podkapelski kraj“
(stihovi iz pjesme „Ima jedan kraj“, Zdenka Sablić, „K izvoru“, Zagreb, 1991)

 

 

Jeste li primijetili da ljudi koji su daleko od svojih rodnih mjesta, više o njima pišu, pjevaju, govore od onih koji u njima žive? Mnogo sam puta i sama čula „Vidi onog čovika, išal je u beli svit još ko dite, a piše pisme o svom ličkom kraju kogani vidil već 30 godin!“. Meni to uopće nije čudno. Možda ne bi to mogla razumjeti da nisam jedna od onih koja je odrasla u gradu, a onda otišla živjeti na selo. Lika je zavičaj mojih roditelja. Iako sam se rodila i živjela u gradu, ipak krv nije voda. Od djetinjstva sam vrlo često odlazila na selo k bakama i djedovima. Taj kraj sam jednostavno od rođenja voljela. Lika je uvijek bila odredište za praznike, vikende, blagdane, ali nikad nitko nije niti pomislio da bi baš meni, jednoj djevojci iz grada taj kraj postao mjesto gdje bi živjela. No postao je i puno više od toga.

 

Razmišljanje zašto ljudi koji žive u malom, u mom slučaju ličkom, selu manje uzdižu svoj kraj od onih koji su ga davno napustili, vodi me u mnogim pravcima, ali ja ću se, baš kao i uvijek, dotaknuti samo onih primjera iz vlastitog iskustva.

Sjećam se jednog niti malo lijepog događaja još dok sam bila školarka… Baka i djed tada su već živjeli s nama u Zagrebu (zbog sile prilike uslijed nemilosrdne bolesti majke). Stiglo je ljeto, školski praznici, a ne moram niti spominjati da se o ljetovanju nije niti razmišljalo nego se znalo i jedva čekalo da se ide u Liku. Djed je bio invalid, tada još samo bez jedne noge, u invalidskim kolicima. Lijepi dani nisu ga mogli zadržati samo na dvorištu. Imao je potrebu obići i malo dalje od kuće, ali toga dana, kolica su mu zapela za veći kamen i prevrnuo se. Zvao nas je da mu dođemo pomoći podići ga, a kada je sjeo, osjetio je bolove u prsima i teško disao. Baka je odmah zvala hitnu! Okolni seljani došli su još čim su čuli njegovo zapomaganje u trenutku kada je pao. 

Hitna je stigla za nepunih sat vremena. U tih sat vremena, djedovo opće stanje bilo je sve gore i gore. Sada kada o tome razmišljam, čini mi se da su ga rakija s kojom ga je baka osvježavala po licu i vratu te šaljive zgode susjeda koji su ga zagovarali samo da ostane pri svijesti, odigrali veliku ulogu u održavanju njegova zdravstvenoga stanja stabilnim dok je stigla hitna. S djedom je sve dobro završilo i nakon tog nemilog događaja poživio je još narednih 15 godina, ali isto tako mogao je život napustiti i tada.

Ostati živ kada ti se nešto tako na selu dogodi najbolje je ogledalo koliko imaš (ne)sreće, jer liječnička skrb jednostavno ti ne može biti pružena kao u većim mjestima. Iako da se razumijemo, nije pravilo da je u gradu sve idealno po pitanju toga. No, sada eto pričam o selu… Upravo zato je imati vlastiti automobil na selu doslovce potreba, a ne luksuz. Još je dobro kad je lijepo vrijeme, ali kada, kako bi mještani tog sela rekli, zakreše snig, onda ni od auta nikakve koristi dok ralice ne učine ceste prohodnima.

Usprkos svemu tome, odlučila sam živjeti na selu. Ništa me od toga nije moglo odgovoriti. I naravno da je ključnu ulogu u toj odluci odigrala ljubav. Baš kao što je, nažalost, nakon sedam godina utjecala na moju odluku o odlasku iz tog malog ličkog sela. 

To je ono što možda sama sebi neću moći oprostiti, zašto nisam bila jača od svega i ostala. No, sve ima svoje zašto i zato. Da nisam otišla zasigurno ne bi sada o tom malom selu pisala na način na koji pišem. Iako moram naglasiti da sam počela s pisanjem još za svoga života tamo i naglas govorila o stvarima koje su se tamo događale od onih lijepih poput rođenja djeteta, kulturnih, sportskih i drugih manifestacija, pa do onih ne baš tako lijepih poput problema kao što je bio npr. (ne)odvoz smeća.Naravno da nikome od tada nadređenih te ružne teme nisu baš bile ugodne za slušati uhu niti za gledati oku, ali ja sam pričala.

Općine čine koliko mogu, toga sam svjesna bila i tada i sada. I znam da pokušavaju slušati glas naroda, ali isto tako znam i jasno mi da nitko ne može riješiti sve preko noći. Pogotovo kada za to nema dovoljno materijalnih i financijskih sredstava. Ma svjesni su toga svega i mještani, ali su često ogorčeni zbog arogantnog odnosa zbog kojeg se osjećaju manje vrijednima ako nešto kažu ili prigovore. Liječnici, trgovine, posao, već spomenuto zbrinjavanje smeća, poplave koje ne rade katastrofe kao što se dogodilo u Gunji, ali rade probleme čim padne više kiše. Na određenim dijelovima vode nabujaju i izliju se preko ceste da su neki mještani u trenu odsječeni od svega i prepušteni na milost Božju kako oni sami znaju reći. Sada se to donekle riješilo prokapanjem kanala uz cestu, a koliko je još takvih i sličnih problema.Lijepa riječ, izražavanje i pokazivanje suosjećanja i dobre volje od nadređenih i vodećih ljudi mjesnih odbora i općina ponekad je i više nego dovoljno da se ionako veliki problemi ne čine još i većima. Ne zaboravimo da jedno selo ipak čine ljudi, a ne ono što je na papirima i strateškim planovima.

 Sada eto bar donekle znam i razumijem ljude koji tamo žive, što se pisanja kojekakvih hvalospjeva tiče. Mještani su zaokupirani svakodnevnim problemima s kojima se susreću životom na selu. Upravo zato manje mogu gledati i uživati u prirodnim ljepotama svog kraja, a kamo li uvidjeti sve njegove prednosti i dokučiti zašto mu se ljudi rasuti po svijetu toliko dive.

Eh, mnogo je toga, s čim se tamo ljudi susreću, bore, ali i jako dobro nose. Nije ni čudno što se doslovce sprdaju s gradskim ljudima kojima je sve pod nosom, pa još nekog vraga stalno kukaju. Iako moram priznat da ta „sprdnja“ vrlo često zna prelaziti granice i pokazivati dosta primitivan način razmišljanja u kojem znaju zapravo izražavati ljubomoru na ljude u gradu, kao da su oni krivi za njihov težak život na selu. Ja uvijek kažem da je dobro sve i svuda u životu proći. Ako si već gradsko dijete, nije loše otići bar na kratko na selo, ali i obrnuto. I selo i grad pruža i uzima mnogo toga, samo je pitanje tko je koliko za što sposoban i kako se tko gdje snalazi.

Meni osobno, što se samog života tiče, potpuno je svejedno selo ili grad, ali da mi je selo draže, e pa je! I iskreno se nadam da ću svoju duboku starost proživjeti na selu. O tome ću više razmišljati kad budem sigurna da sam za ostvarenje tog sna dovoljno snažna da ne gledam na ono što me iz sela i odgurnulo. Do tog trenutka živim i živjet ću u gradu i koristiti sve prednosti koje mi on nudi pogotovo mojoj djeci. No, iako sam fizički ovdje gdje jesam, moje misli vrlo često odlutaju, a srce jače zalupa kad mi netko spomene taj mali Podkapelski kraj. Mojim venama i dalje teče ta ista lička krv i usprkos svemu taj kraj o kojem pričam za mene je raj na zemlji i sada baš kao i nekada.

Za fotografije iz Stajnice zahvaljujem Gabrijeli Perković, Ivanu Pavloviću i Ivici Movriću!

Preuzeto sa :http://likaclubbing.eu/razmisljam-naglas-ima-jedan-kraj-u-mome-oku-raj/

 

Tekst: Branka Pavlović


Vrijeme do Uskrsa

Iz knjige „Stajnica i okolica“, str. 266-268, Nikola Tominac, 2004.godina

„Od pol noći, od pokladnog utorka na srijedu oglasi se crkveno zvono što je značilo da je pokladnom veselju došao kraj te da je nastupila Pepelnica ili Čista srijeda. Bio je tog dana običaj da prvi posjetitelj svake kuće sjeda na tronožac kraj vrata da u sjedenju bude miran, jer on je „kvočka“, kako bi i prava kvočka mirno sjedila na jajima kad ju kućanica nasadi na jaja radi leženja pilića. Posjetitelj je morao oponašati kvočkino kvocanje za što je bivao nagrađen pićem i kruhom.

Istog jutra kućanica obavlja i jedan nesvakidašnji posao, a to je temeljito pranje posuđa iz kojega se u pokladnim danima jelo odnosno u kojem se jelo kuhalo. U tu vodu ulila je tekućinu preostalu od kuhanja zelja te su krpicom od suda namakanu u tu tekućinu svi ukućani morali oprati ruke od lakata pa na dolje, te noge od koljena do prstiju. Ruka kojom se to činilo morala se okrenuti naopako, a pranje je svaki ukućanin popraćivao riječima:

„Biži, biži guja tebe tira mesopusna juva!“

Spomenutom krpicom koja se i dalje umakala u rečenu tekućinu prali su i njuške i noge blagu te govorili već rečenu formulu:
„Biži biži guja...“ 

Kad su pranja završena, jedan ukućanin vodi drugoga kojemu su zavezane oči do plota te ovaj priveže krpicu na kolac i kaže da je time zavezao kopcu oči kako ovaj iz zraka ne bi vidio živad na dvorištu. Meso preostalo od poklada čuva se do prvog oranja, te se ono s jednim svježim jajetom zaore pod prvu brazdu da bi bilo hrane za črva, za mrava. Prije oranja volove i plug poškrope posvećenom vodom. Spomenimo da se prije svakog posla pred upregnutim volovima načinio znak križa. (...)

Na Cvjetnu nedjelju – Cvetnicu, u crkvu se nose grančice procvjetale drenovine stručci visibaba i ljubičica, poneka ljeskova šiba te križić napravljen od drveta, što se sve poveže u struk i župnik to na misi blagoslovi. Sve to donosi se kući gdje bude držano kroz sljedeće tjedne i mjesece.

Na dan Velikog čevtrtka, u dopodnevne sate, zavežu se u crkvi sva zvona i tako ostaju do subotnje mise predvečer, koja se drži u slavu Isusova uskrsnuća. Taj i iduća dva dana djeca se oglašuju škrebetaljkama ili čegrtaljkama koje su od drveta sami izradili. Upravo se natječu čija će se naprava u vrtnji bolje čuti. Na Veliki četvrtak od prije podne kad se jelo, potrajao je post sve do subote u isto vrijeme. Ta tri dana pribivaju vjernici jutarnjim misama. U te dane šaraju se jaja koja će se dijeliti čestitarima obično djeci. Običaj je da na  Veliki četvrtak kućanica svojim kokošima reže kandže kako ne bi mogle grepsti zemlju. Tome je donkele blizu običaj da su kuće-gospodari sutradan na Veliki petak s kopita svojih konja skidali potkove da ne bi oštećivali zemlju. Sljedećeg dana., tj. na Veliki petak , posjećuje mlado i staro Kristov grob u crkvi. Oko tri sata poslije podne ide procesija oko crkve što treba da podsjeti na Kristov križni put dok se u crkvi moli Žalosna krunica, izvodi Muka Isusova i moli se pokraj improviziranog Kristova groba. Na taj da se ništa u polju i oko kuće ne radi, dok se u subotu kao i prethodnih dana , u slučaju povoljna vremena, mogu posaditii prvi povrtlarski usjevi također i krumpir na njivi. (...)

Blagdan Uskrsa započinje jutarnjom misom, kad iz svake kuće žensko čeljade, obično djevojka, donosi u crkvu jelo na blagoslov. Među njima nalazi se: kuhani pršut, kuhana jaja, kruh, kuglof, orehnjača, kolači, škanjola i kapula, pisanice, sol i boca vina sve u košari pokrivenoj stolnjakom i vezenim ručnikom. U tome, dakle u sadržaju košare njenoj opremi  te uzorku i izradi veza, bilo je među tim nositeljicama pravog nadmetanja. Blagoslov jela u otrkivenim košarama obavlja župnik nakon jutarnje mise. Potom nositeljice košara nakon što ih pokriju stavljaju ih na glavu kojoj na marami, na tjemenu, stoji svitak da bi se olakšalo nošenje košare. Kad nositeljica dođe kući, svaki ukućanin kuša nešto od blagoslova, kako se zajedničkim imenom naziva blagoslovljeno jelo

Od uskrsnih običaja odnosno vjerskih manifestacija poznati su već u reduciranom opsegu spominjani Križni put, pjevanje Muke Kristove, dok je današnjem naraštaju nekadanji običaj blagoslova maslina sasvim nepoznat. „

Stajnica 1965

 Donosimo Vam Kratki dokumentarni video zapis iz 1965-1973 godine sa podrucja Stajnice i okolice.

Stajničke žrtve 90-ta obljetnica 1925-2015

 Ovom prilikom želimo podići trajan spomen jednom od najtragičnijih događaja u borbi Hrvata za svoja prava u bivšoj državi - Stajničkim žrtvama iz veljače 1925, koji su se dogodili u vrijeme održavanja izbora, koji u stvarnosti nisu imali baš nikakve veze sa regularnošću. Bili su doslovce obična farsa vladajuće velikosrpske vrhuške, a održani su pod nezamislivim terorom i nasiljem. Svakako najgrozniji od svih slučajeva je događaj koji se dogodio u Stajnici. Tom je događaju poklonjeno nekoliko posveta koje su bazirane na sijećanjima pojedinaca, osobito u knjizi prof. Krpana "Brinjski kraj u prošlosti i sadašnjosti", (Zagreb 1995) i člancima u "Vili Velebita".

 

 Prilozeni Video mozete pogledati www.facebook.com/video.php

 Politička situacija u zemlji krajem 1924. i početkom 1925. bila je izuzetno teška. I dalje ne postoje političke i građanske slobode. Surovo se progoni politička oporba. Hrvati protežiraju stvaranje ustroja države gdje će doći do izražaja veći stupanj federalizacije, dok su Srbi, zbog svoje raspršenosti i brojnosti u takvoj državi, bili za klasičan centralizam.

 Radić se nalazi u nemilosti političkih protivnika, pojavljuju se glasine da je pobjegao u inozemstvo, podvaljuju mu se razne inkriminacije i slično. To sve udružuje hrvatske političke stranke pod vodstvom HRSS. Svjesna te novonastale situacije i opasnosti po nju, Pašić-Pribičevićeva vlada sprovodi žestok pritisak na hrvatske političke subjekte. Incidenti su postali svakodnevnica, provodi se policijska represija protiv političkih protivnika, da bi se na novu godinu 1925. počeo primjenjivati Zakon o zaštiti države, ili poznata "Obzana". Pojavljuju se glasine o uhićenju Stjepana Radića, što se stvarno i događa 6. siječnja 1925. godine. Uz Radića je uhićeno i čitavo vodstvo HRSS. U toj teškoj situaciji vlada raspisuje izbore. Koliko će oni biti legitimni najbolje se vidi iz događaja koji slijede. Čak se razmišlja o isključenju HRSS iz izborne utrke. Međutim svjesni svih negativnih političkih posljedica vladajući odustaju od te zamisli. U predizborno vrijeme provodi se snažan pritisak na hrvatske birače, narod se zastrašuje i to uglavnom pristaše HRSS. Cilj je vladajuće elite da što manje Hrvata i pristalica HRSS iziđe na izbore. Jedan od vođa Srba u Hrvatskoj podsjeća srpske glasače "da svaki ko odustane od glasanja izdaje čika Peru i Kraljevinu a pomaže Radićevu republiku. Zabija sam nož u svoje srpsko srce". Cilj je, dakle, jasan-spriječiti masovan izlazak hrvatskih birača.

 

Izišao novi broj časopisa "Vila Velebita"

U najnovijem broju časopisa možete pročitati brojne priloge s ličkom tematikom, među njima o našoj Stajničkoj noći, Ličanima u bitkama u Prvome svjetskom ratu, izletima na Krasno, Karlobag, Prag, Beč, Gospić... i brojnim drugim temama.

Časopis možete pročitati ovdje.

 

Božićni običaji minulih vremena

Često od svojih starih čujemo kako Božić nije što je nekad bio, kako se danas izgubio duh tog blagdana, koji je u prošlosti u mnogim krajevima predstavljao jedno od najvažnijih dana u godini. I nas je zanimalo kako je to zaista izgledalo, te vam donosimo priču o minulom Božiću kakav se nekad slavio u hladnoj, snježnoj Lici.

U kršćanskoj tradiciji Božić, uz Duhove i Uskrs, spada među tri najvažnija blagdana. Tako su i običaji vezani uz njega posebno utkani u povijesnu tradiciju mnogih krajeva Hrvatske. Slama, čestitari i mnogi drugi, većini su krajeva zajednički, no jednako tako svaki kraj krije svoje posebnosti. Razni su običaji iz minulih vremena do danas ostali sačuvani, uvedeni su neki novi, no mnogi jednako tako padaju u zaborav. Kako se to ne bi dogodilo, popričali smo s Anom i Krstom Marinić, koji su 60-ih iz Stajnice u Lici doselili u Zagreb s dvoje male djece, no i dalje se jasno sjećaju svih detalja oko priprema za Božić i božićno slavlje.

„Božić je bil tri dana, bil je Božić, Stjep

Advent ili Došašće nekad...

 "Od prvog dana prosinca pa do samog Božića išli su vjernici na zornice ili mise koje se služe u rano zimsko jutdo, obično u 6h. Na blagdan sv.Lucije, 13.prosinca, posije domaćica u neku plitku posudu šenicu, tj.žito koje će do Božića narasti i stajati preko božićnih dana na stolu u družinskoj sobi. Ono će se nakon blagdana iznijeti iz sobe i dati blagu da ga pojede, što će, vjeruje se, donijeti kući sreću... " (Nikola Tominac, "Stajnica i okolica", str.263.)

Adventski vijenac - krug simbolizira život vječni, a svijeće svjetlo Kristovo.

 

„NOVI LIST“ Rijeka – intervju s Nikolom Tomincem

Prvi svjetski rat je u godini u kojoj obilježavamo 100 godina od početka rata zasluženo izašao iz sjene Drugog svjetskog rata. Veliki rat osvanuo je u muzejima, na stručnim skupovima, u medijima. Srijedom smo pratili izvrstan serijal na HTV-u »Hrvati u Prvom svjetskom ratu«.

Jedan od stručnih suradnika na serijalu je umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske Nikola Tominac. Autor je niza članaka, priloga, knjiga o povijesti hrvatskih postrojbi, od francusko-habsburškog rata početkom 19. stoljeća do Domovinskog rata, s posebnim naglaskom na Prvi svjetski rat. Stručni je suradnik više izložbi posvećenih Prvom svjetskom ratu u Hrvatskoj, ali i u Ukrajini te prilikom posjeta Beču, grobovima

generala Sarkotića i Borojevića, bojištu kod Verduna i Sočanskom bojištu. S Muzejom Grada Zagreba priprema veliku izložbu o Velikom ratu. Trenutno radi na projektu – ratni put 79. pješačke pukovnije »Grof Josip Jelačić« iz Otočca u Prvom svjetskom ratu. Posebno je zanimljiva Tominčeva uloga u otkrivanju sudbina poginulih i nestalih hrvatskih vojnika u Prvom svjetskom ratu.

S Nikolom Tomincem razgovarao je o ratu, putevima i sudbinama hrvatskih postrojbi, o friziranim pogledima na rat i sudbinama ljudi novinar riječkog „Novoga lista“ Anto Ravlić.

Intervju donosimo u cijelosti u prilogu.

U Otočcu otvorena izložba o Velikom ratu

U izložbenoj dvorani Gackoga pučkog otvorenog učilišta otvorena je izložba arhivskog gradiva Državnog arhiva u Gospiću, pod nazivom „Lika u Velikom ratu“. Izložba je upriličena povodom stogodišnjice početka Prvoga svjetskog rata, a brojno posjetiteljstvo je moglo vidjeti mnogo starih fotografija iz tog razdoblja, što je sve, dakako, popraćeno i primjerenim tekstom.

 

O Velikom ratu uvodno je govorio dr. Željko Holjevac, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, spomenuvši glavnu postrojbu koja je sudjelovala na svima tadašnjim ratištima, od talijanskoga, ruskoga i srbijanskoga, a to je bila 79. pješačka pukovnija "Grof Josip Jelačić", čije je sjedište bilo u Otočcu, popularno nazivana 79. Jelačićeva pukovnija. Holjevac je naglasio da je iz tog vremena Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke tiskala memoare Frane Dubravčića, pod nazivom „Živ sam i dobro mi je“, u kojima se opisuje autorovo ratovanje u Velikom ratu.

Veliku stručnu pomoć ovoj izložbi pružio je Nikola Tominac. O izložbi više na glasgacke.hr.