U prigodi blagdana Svih svetih i Dušnog dana, izaslanstvo Općine Brinje predvođeno načelnikom Zlatkom Fumićem i pročelnikom Marijanom Bardiovski je položilo vijenac i zapalilo svijeće kod Centralnog križa na središnjem brinjskom groblju u spomen na sve Brinjake kroz povijest koji su položili svoje živote na oltar Domovini

. 

Osim toga, općinska izaslanstva na čelu sa načelnikom Fumićem obišla su mjesne odbore Letinac, Lipice, Stajnicu, Jezerane i Križpolje kako bi kod središnjih križeva na mjesnim grobljima položila vijence, upalila svijeće i odala dužan pijetet svim poginulima i umrlima.

Više fotografija na FB Općina Brinje.

Tekst: FB Općina Brinje

Prvoga dana mjeseca studenoga svake godine slavimo blagdan Svih svetih. Tog dana slavimo one svece i svetice koje je Crkva proglasila svetima, kao i one koji nisu proglašeni svetima, ali su svojim životom ostvarili ideal kršćanskog života te su njihove duše ušle u kraljevstvo Božje pošto su nakon smrti njihove krsne haljine ubijeljene u krvi Jaganjčevoj.

Kako ne znamo poimence svih koji su umrli na glasu svetosti, Crkva je odredila ovaj dan kada se zajednički moli za sve svete i blažene, poznate i nepoznate.

Riječ je o onom beskrajnom mnoštvu običnih ljudi, mnoštvu koje nam svjedoči da svetost ne znači nenormalnost, besprijekornost, nego znači puninu ljudskosti. Stoga su na svetost pozvani svi kršćani, svih razdoblja i svih životnih okolnosti. 

Dušni dan slavimo svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Pohodi grobovima i grobljima u tom pogledu redoviti su znak pažnje i vjere. Tog dana vjernici mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, prisustvuju svetoj misi, povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede tamo gdje s oka svaka suza nestaje.

Tako je Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz kršćanske nade i vjere u zagrobni život što liturgija ističe riječima: »Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.« Mi za duše svojih dragih pokojnika molimo duboko vjerujući da će oni, kada dođu u kraljevstvo Božje, biti naši zagovornici. Vjerujemo da će oni moliti za nas da ne promašimo svoj konačni životni cilj, da i mi uđemo u kraljevstvo Božje i tako budemo pribrojeni općinstvu svetih.

Datumska povezanost blagdana Svih svetih i Dušnog dana dobra je prilika za razmišljanje o vječnosti. S tim u svezi, kao što je jednom prigodom istakao papa Benedikt XVI., treba se upitati očekuje li uopće suvremeni čovjek vječni život ili pak vjeruje da to pripada već preživjeloj mitologiji. U ovom našem vremenu, više negoli u prošlosti, čovjek je toliko zauzet zemaljskim stvarima, tako mu često biva teško misliti na Boga kao protagonista povijesti i samoga našeg života. Blagdan Svih svetih i Dušni dan mogu biti vrlo poticajni za razmišljanje o tome.

Tekst: zupa svana

Svi nekako volimo čut da se u Brinju nešto zanimljivo događa. Narod to čeka kej ozebal sunce, a mi ostali brže bolje uzimamo fotoaparate pa udri sa slikanjem i pisanjem. Bil je vaj, bil je naj, pa su oni malo popivali, naj čovik je to baš lipo rekal i tako se sve lipo zabiliži. Malo ki razmišlja kako je to kad je sve obično i svakodnevno.
Često znam sidit uz prozor stana i gljedat zagrebačke nebodere, ljude koji prolazidu, drveće koje je nako uredno posađeno, aute parkirane jedan uz drugi… Sidim, mučim i zamišljam kako je sad u mom Brinju. Kako je sad tamo kad se niš ne događa, kad su dani skroz obični i jesenski?

I ve godine je brzo doletila k nam. Baš kej da je neki naganje. Najprvo je bila lipa, sva mirisna od krompira iz polja, sliv, rušav i jabuk. Zimnice su se spremale, a recepti razminjevali. Iz svake kuvarije se čulo roštanje teglic a „čul“ se i senc koji je grizal za oči. Lišće je prominilo boju. Šepurilo se ono u žutoj, ciglastoj, braun i zlatnoj boji. Gradina je uvik u to vrime najlipša. Kad je čovik iz daleka gljeda, rekal bi da ona sama uživa u svojoj lipoti. Svi su sad moderni pa se slikadu s oni „televizori“, mećedu nikakove oznake da su na Gradini. Ma i narod pomunjeni kad je sve tako lipo. Ni to sve dugo trajalo. Niz Kapelu se brzo spušil mrzal vetar i počel raznašat no lipo lišće. Drugi dan se smiril, al s mora se počelo navlačit. Sunce se nekamo sakrilo, ljudi pozanašali u kuću i podrum ča god su mogli i stigli, a ne ptičice ča su veselo pivale i letile, odoše u topliji kraj. Iz dimnjakov se puši. Šporeti se ložidu. Vatrica lagano tinja, a drva ča su se celo leto spremala pucketadu. Svako malo se čuje kako neki po cipljici udara sa sikirom, a vonj iz kotla u kom se kuva rana za prasce se širi.

Ni kiši trebalo dugo da krene. Crni oblaci se nadvili nad Brinje . Nadula se ona i pada, škropi, tucka po krovu, pa jopet pljusne kej u letu, pa se smiri, škropi, rosi, tucka… i tako već nedilju dan. Već su i vode izašle u polju. Podrumi su poplavljeni. Svako malo se more čut zvuk pljuskanja. To narod kala vodu iz podruma. Pljusne je po travi, a ona jopet kroz zemlju najde svoj put do podruma. Rekli bi stari da je to pravi Sizifov posal. Jaruga kej da je pobisnila. Ni narodu lako. Sve ča su u podrum spremili sad treba branit od silne vodurine. I magla se kvečeru rastre po polju. Dan je nekako drukši, kej da je i njemu dosta vog vremena pa se valje zavuče u škurinu. Ceste su puste. Ako ki i projde, jurne u autu da ga se i ne vidi. Sve je nekako sumorno i teško, kej da se svi kuvadu u kotlu od silne kiše. Kad nazovem kući da pitam ča ima novoga, uvik dobim isti odgovor: „Nema niš, ča će bit! Vrime loše, spušilo se, niki nikud!“ Tako nekako i je.

Al ja i dalje razmišljam o Brinju, nema veze ča je sve tako teško i sivo. Nema veze ča nigdi nikog nema. Pa se u takovim trenucima sitim jedne lipe pisme..

Brinje, Brinje, drago Brinje,
tu se sva ljepota krije!
tu se čuje glasno zvono
crkve Blažene Marije.
Mali mostić, a pod njime
Gata rječica žubori,
pa me zovu ličkom kraju
tu su moji stari dvori.

Tekst: Marija Draženović

Slika: Andrea Halgota

Preuzeto sa: LIKACLUB.eu

 Ideja o obilježavanju Svjetskog dana seoskih žena pokrenuta je 1995. godine tijekom 4. UN-ove Konferencije o ženama u Pekingu te se obilježava svake godine, 15. listopada.

Iako seoske žene širom svijeta imaju važnu ulogu u razvoju seoskih područja, poljoprivrednoj proizvodnji te gospodarskom opstanku svojih obitelji, njihova je uloga još uvijek marginalizirana i još su uvijek izložene različitim oblicima diskriminacije, a posao koji svakodnevno obavljaju je podcijenjen i nepriznat.

Povodom Svjetskog dana žena sa sela predstavljamo Udrugu zelena matrica: „Ode žena sa sela, ali selo iz nje nikada“

Kako bi se poboljšala postojeća situacija Nacionalna politika za ravnopravnost spolova, za razdoblje od 2011. do 2015. godine uključuje mjere za unaprjeđenje položaja žena u ruralnim krajevima i osvještavanje javnosti o problemima s kojima se susreću te se proteklih godina bilježi porast aktivnosti, kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini.

Osnivačice Udruge zelena matrica Sanja Dumenčić i Marinela Sluganović odrasle su na selu, na polju, a potom igrom slučaja (ili rekli bi sudbine) došle u metropolu. No, iako su otišle sa sela, svoju ljubav prema zemlji ponijele su sa sobom. U centru grada obrađuju svoje urbane vrtove. Uz to, Sanja zajedno s suprugom obrađuje i zemlju u Lici na zemlji njegovih predaka, a Marinela u Slavoniji.

Svoju ljubav odlučile su prenijeti na ostale sličnog svjetonazora, ali i one drugačijih da vide i upoznaju takav način življenja koji je moguć čak i u gradu. Udruga! Jedino rješenje za sve prethodno navedeno. Ideja za osnivanjem udruge javila se upravo iz te ljubavi i zajedničkog razgovora.

Njihov cilj je kroz udrugu kreirati zelenu matricu kao jedinstvenu cjelinu za druženje, terapiju, edukaciju, igru, vrtlarenje, gdje bi se okupljale obitelji, mladi, djeca u čijim okupljanjima bi im upravo njih dvije, čuvarice vrta, suptilno pomagale u tim aktivnostima na zemlji.

„Trenutno radimo na tome da nađemo zemlju veličine 2 hektara na području Novog Zagreba.“

Kroz brojne prepreke nailaze ove mlade žene, ali ustrajne su i nadamo se da će u skorijoj budućnosti svoje planove uspjeti realizirati.

„Mi smo bile na nekim razgovorima u gradskim uredima i uvijek smo dobile odgovor da je projekt prevelik. Zemljište još uvijek tražimo, a ono što planiramo je napisati projekt za EU fondove. Trajat će to par godina, ali ako je to jedini način da se napravi priča kakvu mi želimo napraviti, onda se isplati biti strpljiv.“
Ovaj projekt uključuje i igraonicu i to ne bilo kakvu, nego starohrvatsku igraonicu s upravo takvim igrama kakve su se nekad igrale na poljima.

„Imamo mnogo svakakvih igara, ali baš starohrvatskih nemamo. Interesiraju nas sve takve igre koje su se igrale u polju za vrijeme radova. Ali sve u svemu, skupljamo materijale pomalo….“
Ovim putem osnivačice udruge pozivaju sve vas koji za takve igre znate da se javite i pomognete u prikupljanju istih na: zelena.matrica@gmail.com.

Udruga je dobila rješenje o registraciji i to je ono gdje sve počinje, a onda će malo po malo doći i realizacija svega ostaloga što si je udruga postavila za cilj.

Ovim ženama želimo mnogo sreće u radu i da što više ljudi prepozna cilj i vrijednost ovakve i sličnih udruga kojima je uz sve ostale aktivnosti najvažnije ujediniti i potaknuti na zajedničko druženje. Važnost seoske žene posebno ističemo jer evo iz ovog primjera vidimo što ista donosi i gradu!

Povodom Svjetskog dana žena sa sela, svima njima čestitamo njihov dan!

Preuzeto sa: LikaClub.eu

Kliknite ovdje ako želite pogledati uvećane slike.

U četiri nastavka Priče iz ličkog kraja predstavile su čitateljima portala LikaCluba brinjsku besedu. Sve to pisale su uz pomoć knjige Stajnica i okolica u kojoj je lipo abecednim redom sve poredano.

Kako su to Priče učinile i na svoj način malo "začinile", morete pogljedat klikom na linkove...

Besede (riječi) brinjskog kraja: 1. dio, 2. dio, 3. dio, 4. dio

Da se naša domaća beseda nikad ne zaboravi!

U Brinju je u subotu navečer, 10. listopada 2015.,održana "Večer folklora".

U organizaciji KUD-a Brinje u prepunoj sali Vatrogasnog doma nastupao je HKUD Stolac.

Suradnja KUD-a Brinje i HKUD-a Stolac započela je prije tri mjeseca kada je društvo iz Brinja gostovalo u Hercegovini na njihovim "Folklornim susretima" za Ilindan odnosno Svetog Iliju, dok je sponzor putovanja bio gospodim Ivan Mustapić. Gosti iz Stoca plesali su trusu i lindžo i pjevali uvijek veseli bećarac.

Na kraju programa, izmjenjeni su darovi između predsjednika društava te su svi prisutni pozvani na nedjeljnu Svetu misu u župnoj crkvi BDM koju je predvodio don Rajko Marković, župnik župe Stolac, uz pratnju Hrvatskog kulturno umjetničkog društva Stolac.

Društvo je osnovano 2002. godine i sastavni je dio župe Stolac, a okuplja isključivo mladiće i djevojke stolačke župe. Broji 100 članova, a u Brinju je gostovala jedna skupina društva. Društvo njeguje, pjeva, pleše, svira, igra i promovira pjesme i običaje Hrvata stolačkog kraja.

U društvu postoje razne sekcije: folklorna, vokalno-instrumentalna, tamburaška, klapska i dramska u kojima sudjeluju svi članovi. Ujedno su i sastavni dio Velikoga župnoga pjevačkog zbora „Mladi“, koji pjevaju pod nedjeljnim svetim misama i za velike župne svetkovine.

Nastupali su do sada preko 250 puta: kod kuće, po Bosni i Hercegovini, Boki Kotorskoj, Hrvatskoj, Austriji i Njemačkoj. Više puta su nastupali na „Đakovačkim vezovima“, „Vinkovačkim jesenima“ i na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu.

Izdali su svoj CD i DVD. Svake su godine domaćini Ilindanskih slavlja u Stocu za Patron župe i Dan grada i općine, te organizatori raznih kulturnih manifestacija u svome gradu.

Nadamo se da će ovakve "Večeri folklora" postati tradicionalne!

Bravo za KUD Brinje!

Tekst/slike: Ana Biškupić

Kliknite ovdje ako želite pogledati uvećane slike.

Nastavljam s predstavljanjem mladih, perspektivnih ljudi. U sportskom smo svijetu i to opet u taekwondou o kojem smo također već imali riječ i s kojim se proslavila djevojka iz Brinja, Andrea Galetić. Nisam od onih koja samo gleda u vrh, nego i tik ispod njega. Zasigurno i među vama ima onih koji će se positovijetiti s činjenicom da ne mogu uvijek svi biti prvi i oni o kojima se kao takvima neće uvijek naglas pričati samo zato što na prvoj poziciji ima mjesta samo za jednoga.

Današnja priča je o djevojci Mihaeli Bolješić, koja je itekako uspješna u ovom sportu! Neću duljiti nego riječ prepuštam upravo njoj...

 

„Taekwondo je za mene nekada bio samo običan sport sve dok nisam počela osvajati medalje i pobjeđivati. Kako sam uopće počela trenirati taj sport? Imala sam 8 godina. Došla sam kući iz škole i tata mi je rekao da se otvorio taekwondo klub i da mogu ići vidjeti što je to ako mi se sviđa i nastaviti. Došla sam tamo i bilo je jako puno djece. Počeli smo trenirati i bilo je jako teško. Došla sam kući i rekla tati da želim i dalje nastaviti trenirati. Tako je i bilo. Iz dana u dan želja je bila sve veća i veća za tim sportom. Malo po malo počela sam ići na natjecanja. Prvu i najdražu medalju ostvojila sam 2011. godine u Brinju. Danas ih u mojoj kolekciji ima 31. Medalja svakakvih: zlatnih, srebrnih, brončanih, nezasluženih i naravno zasluženih. Priznajem nekad mi dođe dosta svega. Rijetko kad, al opet nastavim dalje jer bilo bi šteta da propadne sve ono što imam iza sebe i ispred sebe. Najčešće nakon što u porazu razočaram samu sebe jer se "NAPUSTIM" kada se najviše trebam. I budem ljuta i od tog silnog bijesa mi dođe da kažem DOSTA! Traje čak nekoliko minuta. Priznajem, ponekad smetnem s uma koliko je ovo dobro. Jer ima jedno mjesto gdje sam sama na svijetu bez obzira sto sam okružena drugima. Klekneš na tatami dok imas minutu pauze i gledas kako znoj sa čela kaplje na njega kaplje. Kapljica po kapljica...kapljice znoja, bol u svim mišićima u tijelu, teško disanje bili su dovoljni da vrate onaj osjećaj. Na tom mjestu ne postoji ništa drugo. Ne postoji niti jedan drugi problem, niti jedna druga prepreka osim onih u dvorani. Onih prepreka zbog kojih sam ja borac. Toliko toga se u dva sata dogodi u svijetu, dok za tebe tih dva sata vrijeme stoji. Time out. Nije mi lako. Niti želim da bude. Teško mi je. Zato sam borac. A onda dođe trenutak kad staneš na borilište, oči u oči sa protivnikom. I sve te silne sate treninga ulazes u 6 minuta, 6 minuta jedne borbe, 6 minuta adrenalina, 6 minuta kada od tisuće ljudi u dvorani ti glasa ne čujes, niti ikoga vidiš. Imaš samo borilište i onoga ispred sebe. Želis samo pobjedu. A može te dočekati i poraz i ozljeda i nokaut i još milijun nepredvidivih situacija. Tako je to, ista stvar i u životu. I kako god završilo, ideš dalje... Iza svakog poraza stoji i nešto dobro. Iz svakog poraza nešto ćeš i naučiti. Ja sam borac, zbog svega što osjećam, nisam navikla držati glavu dolje. Postoji nešto što te čini moćnijim. Svaki poraz, svaka ozljeda, jer postoji ponos. Taekwondo više nikad za mene neće biti samo sport, taewkondo me naučio živjeti, naučio me  gubiti, naučio me što je to ponos, da poslje svakog poraza izađe nešto dobro. Put do crnog pojasa nije bio lagan, jako jako težak.  5 pojaseva je trebalo proći do zadnjeg i najvišeg pojasa crnog kojeg sam položila 25.01.2015. Crni pojas je samo bijeli pojas koji NIKADA NIJE ODUSTAO. Naravno najvise zasluženi za sve to su moji roditelji i cijela obitelj. Da nema njih ničega ovog nebi bilo i na tome im puno hvala. Prvi trener koji me naučio sve o ovom sportu bio je Nikola Pamper, prvi i najzaslužniji trener. Drugi trener Matija Luketić naucio me da poslje kiše dolazi sunce. Treći trener Predrag Galetić naučio me da treba biti strpljiv za sve, strpljen - spašen. Četvrti i predzadnji trener Miroslav Dosel trener bez kojeg ne bi bilo smijeha, trener koji me kroz zabavu svemu učio. I posljednji trener moj brat, Vlatko Bolješić koji me naučio puno novih stvari. Svima im hvala!

Jednom su me pitali ŽIVOT ILI TAEKWONDO, a ja sam se nasmijala i pitala pa zar to nije isto?!“

 

Mihaela je i jučer za vrijeme dok je ova priča nastajala osvojila 1.mjesto na natjecanju 1.Brinje Open u kategoriji do -47.

 

Želimo joj još mnogo uspjeha, a priču završavam s riječima koje sam pronašla uz njezinu sliku profila na Facebooku, riječima iz kojih ćete najbolje shvatiti što njoj taj sport znači.

 

„Neke cure imaju sexy noge,a ja imam pune noge masnica. Neke paze da im ne pukne nokat, ja pazim da mi ne puknu kosti. Neke se svaki dan šminkaju, meni se svaki dan cjedi znoj sa lica. Neke cure imaju izlaske, ja imam treninge. Možda nisam ljepša, pametnija, bolja od njih. Ali... ne bi mijenjala svoj život s njihovim ni za što na svijetu. Jer ja imam TAEKWONDO.“