U srijedu, 23. prosinca održana je 3. po redu skupština Turističke zajednice Općine Brinje. Na dnevnom redu Skupštine bile su izmjene Programa rada i financijskog plana za 2015. godinu i Program rada i financijski plan za 2016. godinu.

Pod predsjedanjem Zlatka Fumića, skupštinari su jednoglasno usvojili Izmjene Programa rada TZO Brinje i Financijskog plana za 2015. godinu. Značajnije su uštede ostvarene na materijalnim rashodima i rashodima za usluge, marketinškoj infrastrukturi te na oglašavanju u tiskanim medijima i ta će se sredstva prenijeti u 2016. godinu.

Direktorica TZO Brinje Mira Špehar je Skupštini predstavila Program rada TZO Brinje i Financijski plan za 2016. godinu. Program rada se temelji na završetku izgradnje turističke infrastrukture (biciklističke staze) te pojačanim promotivnim aktivnostima u vidu tiskanja i distribucije biciklističkih karata, jumbo plakata i dr. Također, TZO Brinje ima u planu prijavu na natječaje za dodjelu bespovratnih sredstava za projekte označavanja biciklističkih staza i izradu štandova za manifestacije. Radi se o natječajima Ministarstva turizma i Hrvatske turističke zajednice, ali i drugim donatorskim natječajima kako bi se prikupilo što više sredstava za realizaciju programa. U suradnji s Općinom Brinje značajna sredstva će se uložiti i u valorizaciju spilje Siničići, u vidu postavljanja mlinica, označavanja, konzerviranja okoliša i dr. Realizacijom ovog projekta, zajedno s nadstrešnicom čija je izgradnja već u tijeku, spilja Siničići će postati značajan turistički lokalitet. Program rada TZO Brinje i Financijski plan za 2016. godinu su jednoglasno usvojeni.

Skupštinari su pohvalili prvu godinu rada Turističke zajednice Općine Brinje jer vide da se nešto pokrenulo u smislu razvoja turizma na području Općine, ali isto tako su istakli da su svjesni količine posla koji je pred svima jer put razvoja turizma je dugotrajan i mukotrpan i ne događa se preko noći.

Tekst/slika: Općina Brinje

 U utorak, 29. prosinca 2015. u 20:00 sati u kinodvorani Gackog pučkog otvorenog učilišta održat će se tradicionalni novogodišnji koncert Tamburaškog orkestra Gackog pučkog otvorenog učilišta Otočac.

Tamburaški orkestar osnovan je 2001. godine i okuplja tridesetak članova osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta. Od svojih početaka pa do danas bilježi brojne uspješne nastupe na lokalnoj razini i izvan Ličko-senjske županije, a svojim kontinuiranim i predanim radom doprinosi očuvanju tradicijske glazbene baštine, kako gackog kraja tako i nacionalne glazbene baštine. 

Tekst/slika: Verica Dasović

"Od ovog petka, na Božić kreće s radom Laudato TV,obiteljska televizija. Od 18 sati možete pogledati najavu svih 13 brendiranih emisija među kojima je i ZUM-Zajedno u mladosti. Kao urednica i voditeljica ove emisije osobno sam ponosna na rad mlade ekipe oko mene koja se trudi mladima dati sadržaj kojeg su željni.

Mediji nas danas oblikuju i utječu na nas,okrenimo to na dobro i odgajajmo mlade kroz medije.

Ponosna sam i da Lika kao regija ima svoju predstavnicu u ovom mediju i drago mi je da vas ponosno mogu predstavljati kao 'dite koje je raslo i trčalo po modruškim livadama'.

Gdje nas možete pratiti?

Gledatelji u Hrvatskoj, LTV će moći gledati putem Hrvatskog Telekoma na MAXtv-u, na kanalu 503 i na Iskon TV-u: kanal 138, TV Start i kanal 140, TV Fun. Preko IPTV operatera emitirat ćemo i u BiH putem HT ERONET-a na HOME.TV-u, kanal 12." 

                                                                                  Dijana Beganović

Faljen Isus i Marija, čestitam Vam Badnjak Adama i Evu da budete živi i zdravi!! Kucilo se,macilo se, prasilo se, janjilo se, ždribilo se, telilo se, rojilo se, rodilo se,kokoše vam kvocale i nesle jaja pi pi pi, ko ko da ,ki ča ima neka da, sve vam živo i zdravo bilo!!! Vaša Kate

 

Čestitkama se pridružuje i ostala ekipa koja piše i priprema Priče iz ličkog kraja: Marija D., Ana B. i Branka P.

 

 

 

Tekst/slika: V.D.

Moja misija da vrijeme uoči blagdana ispunim životnim pričama se nastavlja. Ljudi su to za čijim blagdanskim stolovima već dugi niz godina netko nedostaje, netko o kome možda i ne pričaju mnogo, netko tko je otišao u život vječni , netko tko je ostavio iza sebe golemu prazninu...

 

Današnja priča pripada sinu Zdravka Vukovića, od milja zvanom i znanom kao Zdrava Šare. I prije nego li prepustim ostatak ovog teksta Anti, samo nešto vam želim reći: Kad god vidite čovjeka čiju životnu priču i sudbinu, koja ga je zadesila još u djetinjstvu, znate, ne osuđujte ga zbog bilo kakvih djela nego ga pokušajte razumijeti.  Pogledajte ga u oči, a one će vam otkriti ono što usta nikada neće izreći, niti njegova djela pokazati. Oči će vam reći koliku tugu i prazninu taj čovjek nosi u svom srcu.  

 

„Zdravko Vuković, rođen 03. srpnja 1958 godine,  sin Antona i Lucije Vuković.  Završio je osnovnu školu u Stajnici i nakon toga pohađao srednju školu u Petrinji gdje se obrazovao za mesara. Nakon završetka škole radio je u Industrogradnji u Zagrebu. Majka Kata (rodom iz Bosiljeva) i otac vjenčali su se 07. siječnja 1984. Iste te godine, točnije 18. rujna,  postali su po prvi puta roditelji mojoj (sada pok.) sestri.  Ja sam na svijet došao 20. rujna 1986. godine.  

 

Godine 1991. prijavio se u policiju i tu je počeo kraj ovozemaljskog života.  U obrani domovine izgubio je svoj život.“  

 

Dan 24. kolovoz 1991.godine pamti ne samo Zdravkova obitelj nego i šira zajednica. Kapelica u Žutoj Lokvi vječni je spomen na taj kobni dan kada je Stajnica izgubila jednu prekrasnu dušu, jedna obitelj glavu kuće, a Ante oca...

 

„Sjećam ga se kao kroz maglu, u nekim trenucima dobro, u nekima slabo. Bio sam mali, imao sam tek 4 godine kada je poginuo.

 

Bio je jako dobar, miroljubiv i uvijek spreman pomoći svakom. Tako mi pričaju njegovi prijatelji, ljudi iz našeg kraja i šire, ljudi koji su ga poznavali. Iako sjećanja blijede, ali ostaju slike koje probude te dane iz djetinjstva i uz oca. Izgledom sam mu i sam vrlo sličan. Iako mi kažu da je bio nešto niži nego ja sada. Bio je jako dobre i vesele naravi.

 

Koliko god sam bio mali kada sam ga izgubio, ali jedan poseban trenutak urezao mi se u sjećanje. Sjećanje je to koje me veže na dane kada je radio u Zagrebu. Jednom prilikom kada je dolazio kući donio mi je dva kaubojska pištolja, koja sam posebno volio i vjerno čuvao i čuvam još i danas, a nisam niti sanjao da će mi postati tek uspomena na oca.

 

Ne sjećam se točno trenutka niti dana niti kako smo saznali da je poginuo. Možda i bolje da se toga ne sjećam nego da pamtim one lijepe trenutke. Kao dijete poginulog branitelja nisam opterećen nikakvim privilegijama niti ih tražim jer mi niti jedna od njih ne može nadomjestiti oca. Borim se sam za sebe kako najbolje znam. Očev lik, djelo i njegova prisutnost jako mi nedostaju. Zasigurno bi mi dao i poneki savjet u nekoj životnoj situaciji, problemu, a i kad ih ne bi bilo, skupa sa mnom bi se veselio, smijao i radovao.

 

Imao sam sretno djetinjstvo dok je bio živ, a nakon njegove pogibije život mi se promijenio. Nema više njegove ljubavi i zaštite u mom životu... I kada bih ga imao priliku samo još jednom vidjeti, sigurno bih zanijemio i samo ga snažno zagrlio.“

  

KLIKNI NA SLIKU I POGLEDAJ CIJELI ALBUM!

Predblagdansko vrijeme kao stvoreno je za priče, životne priče. Ova danas posebna je budući da je pisana rukom sina Zlatka Tominca, čovjeka čije ime odjekuje na sam spomen rata i „Oluje“, čovjeka koji je svoj život dao za Domovinu, čovjeka koji je prerano napustio ovaj svijet, čovjeka koji je iza sebe ostavio obitelj... Ovo je Ivanova priča o njegovu ocu kojega nikada nije imao priliku niti zagrliti...

„Opisujući nama dragu osobu često podilazimo subjektivnosti. No, kada svi zvuče dovoljno subjektivno znamo kako vrijednost individue ne može biti negativno konotirana.

Ja sam Ivan Tominac, sin Zlatka Tominca, heroja i osobe stajničkog kraja. Zlatko Tominac rođen je 20. travnja '62 godine kao drugo dijete majke Ane i oca Petra. Imao je tri godine starijeg brata Matu, a u svom su kraju slovili kao složni i uvijek poželjni u društvu. Završio je osnovu školu, a potom se u Otočcu obučio za bravarski zanat. Bio je vješte ruke i izuzetne spretnosti, pa mu osim struke stečene srednjoškolskim obrazovanjem teško nisu padali ni ostali poslovi. Bio je hitar, precizan i uvijek željen radnik.

Zlatko Tominac, oženio se davne 1989. godine, a izabranica mu je bila mlada i lijepa Otočanka. Nedugo zatim dobio je kćer, a ime njegove danas dvadesettrogodišnje kćeri gotovo je istovjetno njegovu. Zlata je danas stasita djevojka, s velikim snovima i sjajem u očima na spomen oca.

Nažalost, spletom okolnosti i ne tako lijepom sudbinom, naš stajnički heroj život je izgubio prije dvadeset godina. Davne 1995., u ratno razdoblje, Zlatko je prvog dana operacije Oluja smrtno stradao. Boreći se za svoju zemlju i sigurnu egzistenciju svoje obitelji i bližnjih žrtvovao je sebe, život i sreću svojih najmilijih. Kako posredstvom rata nekolicina djece među kojom sam i sam, nije uspjela upoznati svoje vlastite očeve i majke, teško nam je govoriti o njima iz prve ruke. Govoreći o tome na početku gdje sam rekao kako ne čuvši niti jednu nepodobnu informaciju s velikom sigurnošću mogu ustvrditi da je moj otac bio dobar čovjek, sin, muž, prijatelj i otac. Načuvši razgovore drugih, uvijek sam čuo samo dobro. Slušao sam s ponosom, upijao i doživljavao svog oca kroz iskustva i adekvatne opise situacija njegovih znanaca. Slušajući o hrabrosti, ustrajnosti i spremnosti moga oca na pomoć drugima, često sam htio biti poput njega. Često sam htio slušati još, a nikada nisam morao postavljati dodatna pitanja. Na spomen moga oca govorilo se i govori se sa smiješkom. Govori se sa smiješkom koji se povremeno miješa s osjećajem ljutnje i prijezira. Svjesni toga kako je velik čovjek sada drugdje, a ne tamo gdje bi trebao biti pobuđuje tugu; tugu koja se miješa s razočaranjem. Razočaranjem u svijet i sustav koji je prouzročio nemili ishod. Iako nisam imao priliku vlastitog oca fizički dodirnuti, zagrliti ili čuti njegov glas, znam da je prisutan. Imam anđela čuvara od trenutka kada sam imaoprilike postati svjestan sebe, a s velikim težnjama i željom za boljim svijetom mogu se samo ponositi.

Naslijediviši genetikom fizički izgled svoga oca, rodbina i prijatelji često me poistovjećuju s njime. Prepoznatljivošću volim privući pojedince koji će se ponositi onime što jesam danas, odnosno pojedince koji će smatrati kako se moj otac ima zbog čega ponositi...izbjegavam ljude koji će me žaliti i smatrati kako mi je zbog gubitka oca potrebna pomoć, te kako zbog iste situacije nečemu nisam dorastao. Ne volim to, jer znam da moj otac to ne bi volio! Ne volim etikete i privlačenje pažnje isključivo zbog gubitka oca. Nastojim se za svoje mjesto izboriti vlastitim znanjem i spretnošću, a beneficije dobivene očevom pogibijom koristim onda kada su mi nametnute. Inače vješto skrivam svoj status djeteta poginulog branitelja iz jednog osobitog razloga, želim biti deklariran kao sin Zlatka Tominca. Ne želim koristiti riječ pokojni, jer on je još uvijek tu. U nama. Volim privući pažnju kao individua čiji je otac bio heroj, jer u krajnosti ja sam uspio. Iako nije fizički sa mnom, ja njegovu prisutnost kroz cijeli svoj život osjećam i svoje uspjehe pripisujem upravo tom osjećaju da je on kraj mene.

Često pogledavši majku, konstatiram kako je otac birao snažnu ženu. Uvijek sam ga u mislima hvalio zbog toga, a zahvaljujći majci imao sam priliku upoznati njega. Imao sam priliku upoznati hrabrost. Danas, kada bi hrabrosti trebao dati ime, hrabrost bi se zvala Zlatko.“