U četiri nastavka Priče iz ličkog kraja predstavile su čitateljima portala LikaCluba brinjsku besedu. Sve to pisale su uz pomoć knjige Stajnica i okolica u kojoj je lipo abecednim redom sve poredano.

Kako su to Priče učinile i na svoj način malo "začinile", morete pogljedat klikom na linkove...

Besede (riječi) brinjskog kraja: 1. dio, 2. dio, 3. dio, 4. dio

Da se naša domaća beseda nikad ne zaboravi!

U Brinju je u subotu navečer, 10. listopada 2015.,održana "Večer folklora".

U organizaciji KUD-a Brinje u prepunoj sali Vatrogasnog doma nastupao je HKUD Stolac.

Suradnja KUD-a Brinje i HKUD-a Stolac započela je prije tri mjeseca kada je društvo iz Brinja gostovalo u Hercegovini na njihovim "Folklornim susretima" za Ilindan odnosno Svetog Iliju, dok je sponzor putovanja bio gospodim Ivan Mustapić. Gosti iz Stoca plesali su trusu i lindžo i pjevali uvijek veseli bećarac.

Na kraju programa, izmjenjeni su darovi između predsjednika društava te su svi prisutni pozvani na nedjeljnu Svetu misu u župnoj crkvi BDM koju je predvodio don Rajko Marković, župnik župe Stolac, uz pratnju Hrvatskog kulturno umjetničkog društva Stolac.

Društvo je osnovano 2002. godine i sastavni je dio župe Stolac, a okuplja isključivo mladiće i djevojke stolačke župe. Broji 100 članova, a u Brinju je gostovala jedna skupina društva. Društvo njeguje, pjeva, pleše, svira, igra i promovira pjesme i običaje Hrvata stolačkog kraja.

U društvu postoje razne sekcije: folklorna, vokalno-instrumentalna, tamburaška, klapska i dramska u kojima sudjeluju svi članovi. Ujedno su i sastavni dio Velikoga župnoga pjevačkog zbora „Mladi“, koji pjevaju pod nedjeljnim svetim misama i za velike župne svetkovine.

Nastupali su do sada preko 250 puta: kod kuće, po Bosni i Hercegovini, Boki Kotorskoj, Hrvatskoj, Austriji i Njemačkoj. Više puta su nastupali na „Đakovačkim vezovima“, „Vinkovačkim jesenima“ i na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu.

Izdali su svoj CD i DVD. Svake su godine domaćini Ilindanskih slavlja u Stocu za Patron župe i Dan grada i općine, te organizatori raznih kulturnih manifestacija u svome gradu.

Nadamo se da će ovakve "Večeri folklora" postati tradicionalne!

Bravo za KUD Brinje!

Tekst/slike: Ana Biškupić

Kliknite ovdje ako želite pogledati uvećane slike.

Nastavljam s predstavljanjem mladih, perspektivnih ljudi. U sportskom smo svijetu i to opet u taekwondou o kojem smo također već imali riječ i s kojim se proslavila djevojka iz Brinja, Andrea Galetić. Nisam od onih koja samo gleda u vrh, nego i tik ispod njega. Zasigurno i među vama ima onih koji će se positovijetiti s činjenicom da ne mogu uvijek svi biti prvi i oni o kojima se kao takvima neće uvijek naglas pričati samo zato što na prvoj poziciji ima mjesta samo za jednoga.

Današnja priča je o djevojci Mihaeli Bolješić, koja je itekako uspješna u ovom sportu! Neću duljiti nego riječ prepuštam upravo njoj...

 

„Taekwondo je za mene nekada bio samo običan sport sve dok nisam počela osvajati medalje i pobjeđivati. Kako sam uopće počela trenirati taj sport? Imala sam 8 godina. Došla sam kući iz škole i tata mi je rekao da se otvorio taekwondo klub i da mogu ići vidjeti što je to ako mi se sviđa i nastaviti. Došla sam tamo i bilo je jako puno djece. Počeli smo trenirati i bilo je jako teško. Došla sam kući i rekla tati da želim i dalje nastaviti trenirati. Tako je i bilo. Iz dana u dan želja je bila sve veća i veća za tim sportom. Malo po malo počela sam ići na natjecanja. Prvu i najdražu medalju ostvojila sam 2011. godine u Brinju. Danas ih u mojoj kolekciji ima 31. Medalja svakakvih: zlatnih, srebrnih, brončanih, nezasluženih i naravno zasluženih. Priznajem nekad mi dođe dosta svega. Rijetko kad, al opet nastavim dalje jer bilo bi šteta da propadne sve ono što imam iza sebe i ispred sebe. Najčešće nakon što u porazu razočaram samu sebe jer se "NAPUSTIM" kada se najviše trebam. I budem ljuta i od tog silnog bijesa mi dođe da kažem DOSTA! Traje čak nekoliko minuta. Priznajem, ponekad smetnem s uma koliko je ovo dobro. Jer ima jedno mjesto gdje sam sama na svijetu bez obzira sto sam okružena drugima. Klekneš na tatami dok imas minutu pauze i gledas kako znoj sa čela kaplje na njega kaplje. Kapljica po kapljica...kapljice znoja, bol u svim mišićima u tijelu, teško disanje bili su dovoljni da vrate onaj osjećaj. Na tom mjestu ne postoji ništa drugo. Ne postoji niti jedan drugi problem, niti jedna druga prepreka osim onih u dvorani. Onih prepreka zbog kojih sam ja borac. Toliko toga se u dva sata dogodi u svijetu, dok za tebe tih dva sata vrijeme stoji. Time out. Nije mi lako. Niti želim da bude. Teško mi je. Zato sam borac. A onda dođe trenutak kad staneš na borilište, oči u oči sa protivnikom. I sve te silne sate treninga ulazes u 6 minuta, 6 minuta jedne borbe, 6 minuta adrenalina, 6 minuta kada od tisuće ljudi u dvorani ti glasa ne čujes, niti ikoga vidiš. Imaš samo borilište i onoga ispred sebe. Želis samo pobjedu. A može te dočekati i poraz i ozljeda i nokaut i još milijun nepredvidivih situacija. Tako je to, ista stvar i u životu. I kako god završilo, ideš dalje... Iza svakog poraza stoji i nešto dobro. Iz svakog poraza nešto ćeš i naučiti. Ja sam borac, zbog svega što osjećam, nisam navikla držati glavu dolje. Postoji nešto što te čini moćnijim. Svaki poraz, svaka ozljeda, jer postoji ponos. Taekwondo više nikad za mene neće biti samo sport, taewkondo me naučio živjeti, naučio me  gubiti, naučio me što je to ponos, da poslje svakog poraza izađe nešto dobro. Put do crnog pojasa nije bio lagan, jako jako težak.  5 pojaseva je trebalo proći do zadnjeg i najvišeg pojasa crnog kojeg sam položila 25.01.2015. Crni pojas je samo bijeli pojas koji NIKADA NIJE ODUSTAO. Naravno najvise zasluženi za sve to su moji roditelji i cijela obitelj. Da nema njih ničega ovog nebi bilo i na tome im puno hvala. Prvi trener koji me naučio sve o ovom sportu bio je Nikola Pamper, prvi i najzaslužniji trener. Drugi trener Matija Luketić naucio me da poslje kiše dolazi sunce. Treći trener Predrag Galetić naučio me da treba biti strpljiv za sve, strpljen - spašen. Četvrti i predzadnji trener Miroslav Dosel trener bez kojeg ne bi bilo smijeha, trener koji me kroz zabavu svemu učio. I posljednji trener moj brat, Vlatko Bolješić koji me naučio puno novih stvari. Svima im hvala!

Jednom su me pitali ŽIVOT ILI TAEKWONDO, a ja sam se nasmijala i pitala pa zar to nije isto?!“

 

Mihaela je i jučer za vrijeme dok je ova priča nastajala osvojila 1.mjesto na natjecanju 1.Brinje Open u kategoriji do -47.

 

Želimo joj još mnogo uspjeha, a priču završavam s riječima koje sam pronašla uz njezinu sliku profila na Facebooku, riječima iz kojih ćete najbolje shvatiti što njoj taj sport znači.

 

„Neke cure imaju sexy noge,a ja imam pune noge masnica. Neke paze da im ne pukne nokat, ja pazim da mi ne puknu kosti. Neke se svaki dan šminkaju, meni se svaki dan cjedi znoj sa lica. Neke cure imaju izlaske, ja imam treninge. Možda nisam ljepša, pametnija, bolja od njih. Ali... ne bi mijenjala svoj život s njihovim ni za što na svijetu. Jer ja imam TAEKWONDO.“

 

Mnogi mladi ljudi onu fazu, koju rado nazivamo „odrasli klinci“, prođu na različite načine, a mnogima od njih nažalost upravo ta faza obilježi ostatak života... Alkohol, cigarete, droga i još tko zna kakve sve zamke nađu se odjednom pred njima i mnogi u njih upadnu. Moja današnja priča, priča je upravo jednog od njih...

„Kao i većina pubertetlija, živio sam dosta "buntovnički“.  Ljut na školu,starce i sve ono što sam "morao", a nisam htio. Već u tim godinama mislio sam, kao i većina mojih vršanjaka, da mogu samostalno donositi neke odluke,odgovarati za svoje postupke. Baš kao i većina u tim godinama, nisam želio biti na uzici od strane roditelja i škole.“

Mnogi od vas koji ste prošli tu (burnu) fazu života zasigurno sada potvrdno kimate glavom i već naslućujete kamo je to buntovništvo odvelo mog sugovornika.

„U 7. razredu počinjem piti i pušiti marihuanu. Prelaskom u srednju školu povećava se količina alkohola kao i trave te dolaze i neke nove droge: lsd (slike ili tripovi ), extacy (bomboni,ekseri), speed....“

Nažalost, njegov put kretao se nizbrdo sve jačim i bržim tempom...

„Počeo sam izbjegavati svoje svakodnevne obaveze. Droga i alkohol postali su moja svakodnevnica. No, završio sam školu, zaposlio se, dobivao dobru plaću i počeo živjeti samo za noć, diskoteke, muziku, žene.. Tada sam prvi puta došao u kontakt sa kokainom i heroinom... I tu je počeo pravi pakao. Pokušavao sam sakriti problem, ali to jednostavno nisam mogao. Moja obitelj primijetila je da nešto nije u redu, ali ja sam, kao i do tada, uvijek vješto njima manipulirao.“

Nešto je očito u čovjeku jače od bilo kakve droge, nešto što teško, ali ipak dopre do samog srca, a to je upravo obitelj...

„Kada se više nisam mogao sakrivati i kada sam vidio lica svojih namilijih koji su se bojali za mene znao sam da nešto moram napraviti. Sjedeći jedne noći u mraku za svojim stolom i gledajući u mračnu tišinu noći kroz prozor razmišljao sam...sam sebi postavljao pitanja „Što i kako dalje..“ Između života i smrti, odabrao sam život!“

Komune su one koje velikom broju ovisnika pomognu. Razumljivo, naravno, jer su to zajednice u kojima se nalaze ljudi sa sličnim poteškoćama, ovisnostima. I jedino tamo ovisnik se osjeća kao da je svoj među svojima i gdje ga nitko ne može osuđivati niti prozivati jer su svi isti kao on. Sugovornik moje priče potražio je pomoć upravo u jednoj takvoj, točnije vjerskoj komuni u Hercegovini. Majka je bila ona koju je zamolio da mu pomogne oko sređivanja smještaja.

„Za pet dana bio sam tamo. Djelovao sam izgubljeno. Sve mi je bilo ravno. Kad sam čuo da ne smijemo imati mobitele niti imati kontakte sa svojima, kao i da nema gledanja TV-a, niti slušanja muzike, čak mi ni to nije teško palo jer sam tamo došao kao mrtav čovjek. Jedino što sam želio bilo je ostati živ i sretan se jednog dana vratiti svojoj obitelji.“

Prvi dani boravka u komuni bili su mu teški, razumljivo. Mnogi od vas zasigurno se, poput mene, pitate kako uopće izgleda jedan njihov dan, a moj sugovornik dao nam je odgovor i na to pitanje...

„Ujutro 6 sati ustajanje, potom krunica na koljenima, doručak i potom dogovor o dnevnim zaduženjima, rasporedu poslova od kojih su neki bili: košnja trave, radovi u vrtu...i sl. Točno u podne imali smo ručak, nakon kojeg smo imali kratki odmor, a potom opet nastavak započetkog rada. Nije to bio samo rad bez priče, nego baš suprotno, bio je to rad uz međusobnu komunikaciju na koju su nas stalno podsjećali i poticali naši operateri. Tada bi uslijedila krunica Božanskog milosrđa koja nije tako stroga i u miru nego onako uz rad kako čak ni za vrijeme rada ne bi zaboravili da je Bog uvijek s nama. Oko šest sati završilo je radno vrijeme, nakon čega smo se istuširali i imali kratko slobodno vrijeme do večere koja je bila oko osam sati. Vrijeme nakon večere ostalo mi je posebno u sjećanju jer smo tada molili krunicu svi zajedno i to u mraku pod svijećama. To su iz dana u dan, iz večeri u večer bili najemotivniji trenuci jer su suze tekle same od sebe, svakome od nas je u tim trenucima molitve, zvuku gitare i klanjanje, mislima prolazila naša obitelj, naši prijatelji, naši bližnji, grižnja savjesti i mnoštvo drugih emocija...“

Veliku, možda najveću pomoć, uz ustrajnu molitvu i vjeru, pružaju si članovi zajednice međusobno, a među njima i njihovi, već spomenuti, operateri kako nazivaju svoje voditelje koji su također bivši ovisnici, kaže ovaj mladić te dodaje kako su ih upravo oni stalno poticali na međusobni razgovor da se na zatvaraju u sebe nego da svoja iskustva, savjete međusobno podijele.

Dani, tjedni, mjeseci točnije 19 mjeseci života u toj komuni, a onda se vratio u svoje mjesto, u svoj grad. Osjećao je da je dovoljno jak jer je napokon osjetio da u njemu vlada mir, mir za kojeg je mislio da ga više nitko od njega neće i ne može odvojiti.

„Konačno sam bio sretan bez razloga. Bez žena, bez auta, kompjutora, televizije. To je ljudi jedina i prava sreća. Znam da će sad mnogi reći da sam lud ili kako naše babe kažu „pomunjenil, vrazi ušli u njega“, ali da, ja sam napokon osjetio istinsku sreću!“

Upravo to, za što je mislio da više nitko ne može poljuljati, a na što su ga i u komuni upozoravali, da neće sve uvijek biti bajno, da će doći trenuci kada će ponovno pasti jer se u „normalnom“ životu te prepreke i zamke kriju gdje i ne slutimo...upravo to mu se i dogodilo...

 „Bio sam odličan neko vrijeme. Bavio se sportom, živio zdravo i organizirano. I baš tada kada nisam imao problema u životu vratio se on, đavao! Nije me htio ostaviti na miru! Vratio me alkoholu, još težim drogama. Htio sam mu se oduprijeti, ali nisam mogao...“

Kada je već prošao jedan, onaj najteži dio odvikavanja i kada je, kako kaže, već imao „kamenčić u cipeli“ koji ga je stalno podsjećao na te dane u komuni, onda je lakše i brže sam sebi priznao novi pad i ubrzo potražio pomoć u jednoj blažoj komuni u Hrvatskoj gdje se već nakon par mjeseci stabilizirao i vratio kući. Mnogo je puta i nakon toga padao, ali i ustajao. I što vrijeme ide dalje, sve je više svjesniji tih svojih trenutaka slabosti, sve lakše ih priznaje i sve lakše ih riješava.

Kada ovako slušate i čitate ispovijest ovog čovjeka, zasigurno se poput mene pitate „Kakva je svakodnevica tog čovjeka? Jel ga ta mračna prošlost prati i danas kada npr.krene u potragu za poslom i još mnoga druga pitanja vrte vam se po glavi. Moj sugovornik, iako teško i uz brojne poteškoće, uspio je naći posao. Možda i brže nego većina „običnih“ ljudi jer je bio uporan.

„Prošlost svakoga od nas prati, pa tako i mene. Najvažnije od svega je prihvatiti tu svoju prošlost, ne sramiti se nego sam sebi oprostiti i uzdignute glave u budućnost“, kaže mladić.

Njegov pogled na život danas, nakon svega izgleda ovako:

„Više se ne zamaram stvarima s kojima se većina ljudi zamara. Vidim da ljudi samo nešto žele i žele i žele... Svi bi nešto htjeli, a ni sami ne znaju što. Čak ako i to nešto dobiju ubrzo shvate da ih ni to ne ćini sretnima. Većini tih ljudi nedostaje Bog, nedostaje im vjera u sebe,nedostaju im one sitnice poput  tišine u ovom tako bučnom svijetu ili pak šum vjetra, opadanje lišća sa drveća, šum potoka, žubor rijeka, nedostaje im mali kutak mira u kojem će pronaći samoga sebe. Paradoks našeg vremena je da gradimo sve više zgrade,no nižeg smo praga tolerancije; autoceste su šire,a pogledi na svijet uži; trošimo više, a imamo manje; kupujemo više, a manje uživamo; imamo veće kuće, a manje obitelji. Sve je podređeno uštedi vremena, a vremena imamo sve manje. Imamo veće obrazovanje (titule), a manje smisla; više znanja, a manje pravilno prosuđujemo; više medicine, a manje zdravlja. Pijemo previše, pušimo previše, nerazumno trošimo novac! Smijemo se premalo, vozimo prebrzo, previše se ljutimo, prekasno ljiežemo, preumorni se ustajemo, čitamo premalo, previše gledamo tv! Rijetko se molimo! Umnožili smo stvari koje posjedujemo, ali smo smanjili vlastite vrijednosti. Previše pričamo, rijetko volimo i prečesto mrzimo! Naučili smo kako zaraditi za život, ali ne i kako živjeti! Dodali smo godine životu, ali ne i život godinama! Bili smo na mjesecu i natrag, ali imamo problem upoznati svog susjeda! Osvajamo svemir, a borimo se sa neistraženim svemirom u sebi! Napravili smo velike stvari, ali ne i dobre! Bavimo se pročišćavanjem zraka, a ne duše! Pišemo više, a učimo manje! Planiramo više, a postižemo manje! Naučili smo žuriti, ali ne i kako strpljivo čekati! Stvorili smo kompjutere u koje pohranjujemo sve više informacija, a sve manje i manje uživo komuniciramo. Ovo su vremena brze hrane i spore probave, vremena velikih ljudi i sitnih dusa, vremena naglih bogaćenja i šupljih veza medu ljudima. Ovo su vremena dviju plaća u obitelji, a više razvoda. Vremena prekrasnih izvana, ali razorenih kuća. Ovo su vremena pelena koje se bacaju, veza za jednu noć, pretilih tijela, tableta koje čine "čuda" od veselja do smirenja i na kraju smrti. Ovo su vremena kada je život u "izlogu", a "skladišta" su prazna.“

Snažne riječi iz usta jednog eto danas tridesetogodišnjaka zasigurno su doprle do svakog od vas i navele vas na razmišljanje i o svom vlastitom životu.

Priča je ovo čovjeka koji ovim otvaranjem javnosti ne želi samo ispričati svoju životnu priču nego svojim primjerom pomoći svima koji padaju pod svojim životnim križem, a ruku na srce nema čovjeka koji križa nema i koji pod njim ne padne...

„Sjetite se provoditi vrijeme s ljudima koje volite, jer neće zauvijek biti tu. Sjetite se reći lijepu riječ, toplo zagrliti ljude koje volite, jer jedino blago koje možete dati je vaše srce, a to ne košta ništa. Sjetite se reći VOLIM TE, ako to stvarno osjećate. Sjetite se pomoliti, naći mir u sebi i pomozite onima koji ga traže.“, poručuje vam ovaj mladi čovjek kojem zahvaljujem na povjerenju koje mi je ukazao i dopustio da njegovu priču objavim.

Kroz cijeli razgovor ovaj mladić citirao je stihove iz Biblije, a onima koji su mi ostali najupečatljiviji završavam ovu priču:

"Ne sudite! I nećete biti suđeni,

jer kakvim sudom sudite,

onakvim će vam se suditi,

I kakvom mjerom mjerite,

onakvom će vam se mjeriti." (Mt 7,2)

                                                           

Sugovornik: M. Perković

Ekskluzivno objavljeno na portalu LikaClub.eu

 Na današnji dan 1991. godine Hrvatski sabor donio je Odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ.

 

" Državna je neovisnost kamen temeljac naše slobode. Neovisnost je prvi uvjet da bismo uspješno gradili demokratsko, pravedno i uspješno društvo i da bismo imali dostojno mjesto među narodima i državama Europe i svijeta." (predsjednica RH)

 

SRETAN NAM DAN HRVATSKE NEOVISNOSTI!

Folklorašima KUD-u BRINJE ove subote, 10.listopada, u goste dolaze dragi prijatelji iz HKUD STOLAC.

Tom prigodom će se u Vatrogasnom domu u Brinju održati VEČER FOLKLORA na kojoj će djelić svog bogatog repertoara izvesti dragi gosti iz Hercegovine potpomognuti domaćim KUD-om Brinje.

Stoga dragi svi, dođite ove subote u 19:00 sati u Vatrogasni dom Brinje kako bismo zajedno uživali u pjesmi, plesu, svirci i običajima Hrvata stolačkoga kraja, ali i naših Brinjaka.

Tekst/slika: FB Općina Brinje

Ako je netko ikada pomislio da u brinjskom kraju nema mladih koji će nešto pokrenuti mislim da se već iz mojih priloga o mladim, uspješnim i perspektivnim ljudima uvjerio u suprotno. Priča koju danas ovdje iznosim, nije samo priča o nekome, nego priča o nekome tko pokreće jednu prekrasnu akciju za koju se nadam da će dobiti punu podršku i potporu uže i šire okoline.

Vlatko Jambrović, mladi čovjek iz Križpolja koji na ovoj našoj stranici nije nepoznato ime ni prezime... Upoznali smo ga kroz „Pjesme majci“, a danas ga upoznajemo kao inicijatora radne akcije, te samim time kao odraslog, zrelog člana svoje zajednice i čovjeka koji ne samo da gleda nego oko sebe i radi. PD Škamnica Brinje podržalo je njegov, kao i inače takve slične projekte, a nadamo se da će i svi ostali.

U opisnom dijelu obrasca prijave građanske akcije, koju je Vlatko zahvaljujući suradnji sa Marijom Sertić predao Zakladi Kajo Dadić, Vlatko je naveo:

"Općina Brinje smještena je u Ličko-senjskoj županiji, područje je od posebne državne skrbi i ima 3256 stanovnika. Veliki problem u zajednici predstavlja nedostatak društvenog života i događanja namjenjenih mladima, roditeljima i djeci najmlađe dobi.
Mnoge stvari u životu naše djece mogu se promjeniti zbog nečijih propusta, nemarnosti i neodgovornosti. Da li se dječjim igralištima posvećuje dovoljno pozornosti pri njihovom opremanju, a i kasnijem održavanju? Da li mi sami dovoljno razmišljamo o sigurnosti naše djece i učimo ih da i sami moraju brinuti za sebe, svoje zdravlje i svoju sigurnost? Mladima i djeci nije važno tko bi trebao brinuti o spravama na dječjim igralištima, tko je odgovoran, da li ima novaca za igrališta ili ne. Ali svima nama mora biti važno da budu sigurna u svojoj igri i da mladi imaju prostor gdje se mogu okupljati i baviti se sportom te poticati mlađe generacije na zdrav način života!
Čim vrijeme dozvoli, djeca i mladi provode više vremena na svježem zraku,željni druženja u prirodi, igri i sportu.
Radi poboljšanja razine kvalitete života ovog ruralnog područja potrebno je niz promjena koje bi utjecale na bolji suživot mještana i poticanje sretnog i sigurnog odrastanja.
Prva u nizu promjena bila bi obnova javnog igrališta koje se nalazi u samom centru naselja Križpolje, koji prema zadnjem popisu stanovnika iz 2011. ima najveći broj mladih na području Općine Brinje.
Kao stanovnik naselja Križpolje,i mlada osoba koja je željna druženja sa svojim vršnjacima na otvorenom, bez dima i buke na navedenom igralištu došao sam na ideju o obnovi i uređenju javnog igrališta. Igralište na kojem se djeca i mladi igraju, druže i provode svoje slobodno vrijeme, nije adekvatno za provođenje slobodnog vremena, jer nema dječjih igrala, mladi su sami improvizirali i postavili golove za nogomet, brinu se o igralištu u okviru svojih mogućnosti. Provedbom ove akcije navedenom igralištu bi dali dašak živosti i privukli još više mladih na naše igralište te obogatili ponudu našeg naselja, također ovom akcijom pokazujemo kao mlade osobe koje mogu biti uzor djeci da se brinemo i za naše najmlađe jer želimo popraviti ogradu oko područne OŠ koja broji 18-ero djece koja tamo svakodnevno polaze i provode veći dio dana u okruženju škole. U sklopu navedene akcije, označio bi se prostor za odbojku, napravila mreža za odbojku, označio teren za nogomet, postavila ljuljačka, sa vanjske strane igrališta bi se stavio stol sa klupama, te koševi zaP smeće. Igralište je ujedno i mjesto na kojem se druže i roditelji, dok se njihova djeca igraju. S obzirom da se igralište nalazi u blizini groblja, posaditi ćemo čemprese oko dijela igrališta koje gleda prema groblju.
S obzirom na stvarne potrebe za uređenjem igrališta došli smo do ideje o pokretanju ove akcije.
Igre u prirodi su način da se zadovolje djetetove potrebe kretanja, premještanja i davanja oduška prekomjernoj energiji, a isto tako imaju utjecaj na stvaranje boljeg razvoja motoričkih sposobnosti, njegove brzine i fleksibilnosti. Igrališta bi trebala pružiti djeci, što više mogućnosti za tjelesni i mentalni razvoj, naučiti ih uspostavljati socijalne kontakte, omogućiti im kolektivnu i samostalnu igru.
Glavni razlog za pokretanje ove akcije je obnova javnog igrališta u naselju Križpolje. S obzirom da se navedeno igralište nalazi u neposrednoj blizini područne škole djeca koja pohađaju navedenu školu za vrijeme lijepog vremena također bi imali svoj prostor za igranje, te bi se djecu osnovnoškolskog uzrasta vratilo na igrališta i potaknulo druženje s vršnjacima, a roditelje osvijestilo na važnost vanjske igre. Planiranim aktivnostima, promijenit ćemo nezadovoljavajuće postojeće stanje, te osigurati potreban prostor za kvalitetno i sigurno druženje i igru djece i mladih u naselju Križpolje.
Drugi najvažniji dio ove akcije je kupnja zaštitne mreže i ograđivanje područne škole do glavne ceste, jer dvorište škole nije ograđeno a nalazi se uz glavnu cestu te time postoji mogućnost da djeca u svojoj dječjoj razigranosti izlete na cestu koja je prometna. U sklopu navedene akcije bi ujedno popravili i ostatak ograde te obojali u vesele dječje boje čime bi područna škola dobila novo ruho.
Nakon provedbe ove akcije obvezu čuvanja, vođenja daljnje brige o uređenom igralištu u dogovoru sa načelnikom Općine Brinje preuzelo bi Komunalno poduzeće na svoju brigu (košnja trave, šišanje živice, šišanje i oblikovanje čempresa) dok bi brigu o samom igralištu (stol i klupe, ljuljačka,)preuzeli mladi koji stanuju na navedenom području.
Dolaskom zime bi se stol, klupe, mreže za nogomet i odbojke, sklonuli u skladište OŠ te bi se vratili natrag po dolasku proljeća i toplijih dana."

Ova akcija sama po sebi nije velika, koliko je veliko i plemenito srce onoga koji je pokreće. U nadi da će dobiti sredstva i svoj projekt na taj način lakše realizirati, poziva i sve nas ako možemo da se uključimo dobrovoljnim prilogom na račun:

Uplatni račun za donacije ili sponzorstvo:

IBAN: HR1524020061100565444

primatelj: PD Škamnica (OIB 16699536770 )

Za sve dodatne informacije obratite se na telefon: 095 900 5210

Koliko god to željeli ili ne priznati, novac je vrlo bitna stavka za nabavku potrebnog materijala, ali je potreban i onaj ljudski resurs. Pomoć oko svega, podrška, sljedeća su stavka za bilo koje ovakve i slične akcije stoga ih podržimo na ovaj ili onaj način!

Vlatko, sretno s radovima i realizacijom planiranog projekta!

Napokon je zaštićen lički krumpir

U Službenom listu Europske unije objavljena je uredba o upisu naziva u registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla – Lički krumpir (ZOZP).

Time je Republika Hrvatska dobila, pored Krčkog pršuta, Ekstra djevičanskog maslinovog ulja Cres, Neretvanske mandarine, Ogulinskog kiselog zelja/Ogulinskog kiselog kupusa i Baranjskog kulena još jednu oznaku čiji je naziv registriran i zaštićen na zajedničkom EU tržištu.

Proces zaštite traje od 2011.

Proces zaštite naziva Lički krumpir (ZOZP) započeo je u srpnju 2011. godine, kada je Udruga proizvođača Ličkog krumpira podnijela Ministarstvu poljoprivrede zahtjev za registraciju oznake zemljopisnog podrijetla naziva Lički krumpir. Ministarstvo poljoprivrede je u studenom 2011. godine donijelo Rješenje o registraciji oznake zemljopisnog podrijetla čime je naziv Lički krumpir postao zaštićen u Republici Hrvatskoj. U lipnju 2014. godine Ministarstvo poljoprivrede uputilo je Europskoj komisiji zahtjev za registraciju naziva zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla Lički krumpir na razini Europske unije. Nakon procedure na europskoj razini, objavom navedene Provedbene Uredbe Komisije, naziv Lički krumpir upisuje se u registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla.

Zemljopisno područje Like

Zaštita proizvoda Lički krumpir temelji se na njegovoj kvaliteti koja proizlazi iz specifičnosti uzgojnog područja i na njegovom ugledu vezanom uz dugu tradiciju uzgoja. Proizvodnja Ličkog krumpira obuhvaća zemljopisno područje Like. Lika je kontinentalna regija u jugozapadnoj Hrvatskoj, a nalazi se u dvije administrativne regije i to najvećim dijelom u Ličko-senjskoj županiji i manjim dijelom u Zadarskoj županiji. Za proizvodnju se koristi sjemenski krumpir sorata Desire, Bintje ili Viktorija ili drugih sorata sličnih karakteristika čiji sadržaj suhe tvari iznosi minimalno 19%.

Preuzeto sa: likaclub.eu